Iako su plaže ovih dana prepune kupača koji traže osvježenje u moru, mnogi nisu svjesni svih blagodati za zdravlje koje nam ono pruža.

– More doživljavamo kao razonodu, povremeno kao dobru fizikalnu terapiju, i to samo kada nas zabole leđa, vrat, koljeno ili rame, ili, nedajbože, nakon operacije koštano-mišićnog sustava… Ali ono ima blagotvoran učinak na naše dišne putove, a poglavito na gornji dišni put u djece – tvrdi prof. dr. sc. Željka Roje, splitska otorinolaringologinja, te podsjeća da se to od davnine zna jer su, primjerice, u prošlom stoljeću brojna lječilišta za djecu i odrasle s bolestima dišnih putova, kakve su astma i tuberkuloza, bila smještena baš na moru.

Znaju to, kaže ona, i brojne farmaceutske tvrtke, koje su ono najbolje iz mora pretočile u komercijalne pripravke koji nas spašavaju tijekom zime olakšavajući nam simptome prehlade i alergije. Skloni smo potrošiti puno novca na takve i slične pripravke ili postupke kao što je slana soba, dok nam besplatni original stoji pred nosom i mi – ništa. Ne doživljavamo ga uopće, iako u današnjem trenutku financijska dimenzija nije zanemariva, posebno u obiteljima s više djece.

Zašto je morska voda dobra za zdravlje?

– Već sama šetnja uz more djeluje povoljno na zdravlje jer omogućuje udisanje mikrokapljica morske vode koje nastaju razbijanjem valova o obalu. Te kapljice sadrže mnoštvo negativnih iona i kemijske elemente u tragovima bitne za uravnotežen metabolizam. Družimo li se s morem tijekom ljeta, učinak na zdravlje još je povoljniji, jer se djelovanju morske vode pridružuje i blagotvorna aktivnost sunčeva svjetla preko očnog živca na središnji živčani sustav.

Morska voda je hipertonična otopina koja, osim svojeg baktericidnog i bakteriostatskog učinka, djeluje na sluznicu gornjeg dišnog puta tako da smanjuje njezinu oteklinu izvlačeći procesom osmoze tekućinu i tako je stanjuje. Istodobno razrjeđuje sekret i vlaži sluznicu, čime osigurava lakše izbacivanje sekreta. To ujedno dovodi do proširenja brojnih uskih kanalića u našoj “ORL kući” (ušća sinusa, Eustahijeve cijevi), čime se osigurava drenaža i ventilacija srednjeg uha i sinusa.

Zbogom hrkanju

Navodno, ušmrkavanje morske vode pomaže djeci koja hrču!?

– Jedan od najčešćih problema u djece predškolske dobi je uvećan treći krajnik, koji poput spužvastog limfnog čepa zatvara nos sa stražnje strane. Zbog toga djeca hrču, imaju prekide u disanju, zatvorenu Eustahijevu cijev, slabije čuju ili imaju česte upale srednjeg uha. Zahvaljujući morskoj vodi, ta se spužvasta tvorba značajno smanjuje pa tako neka djeca izbjegnu operaciju na jesen. Brojni roditelji mojih malih pacijenata mogu svjedočiti o tome da su djeca konzervativnim liječenjem i redovitim kupanjem i ronjenjem u moru izbjegla operacijski zahvat, a to nije mala stvar. Neki roditelji tvrde da je hrkanje nakon ljeta nestalo kao rukom odneseno – kaže dr. Roje.

– Obično kažem roditeljima: Dajmo prirodi šansu! Operirati uvijek možemo. Međutim, ako dijete i nakon ljeta ima iste smetnje, kao što je oslabljen sluh ili otežano disanje, onda ste posve sigurni da bez operacije neće ići i da je to jedino pravo rješenje za uklanjanje kroničnih smetnji koje dijete ima.

Terapija kao igra

Nekoj djeci propisujete kao terapiju kupanje i ronjenje u moru. Kako roditelji reagiraju?

– Većina me gleda u čudu. Svima je prihvatljivije kupiti kapi ili sprej i tako se liječiti nego na ovaj potpuno prirodni način. Tada moram upotrijebiti svu svoju sposobnost uvjeravanja kako bih im objasnila da je to uistinu potrebno njihovu djetetu. Ako dijete ima problem s trećim krajnikom i poremećajem ventilacije srednjeg uha, obično preporučim kupanje, ronjenje u moru, žvakanje žvake, zijevanje, puhanje balona na nos.

Sve to skupa izgleda kao dobra zabava u igraonici, a ne kao ozbiljna specijalistička preporuka, ali, vjerujte mi, ova je terapija jako učinkovita. Što dulje radim ovaj posao, a radim ga već 25 godina, mogu reći da sve više poštujem prirodu i njezine potencijale u liječenju brojnih stanja i bolesti. Stoga, dragi roditelji, kupajte vašu djecu svaki dan, lagano ih kacajte, iako im je to ponekad neugodno, jer je to bolje od antibiotika i kapi za nos.

Smiju li se djeca s čestim upalama uha kupati u moru, jer o tome postoje različite preporuke?

– Velika je zabluda da dijete, ako ima problem sa srednjim uhom, ne smije močiti uši. Dapače, to je poželjno, jer srednje je uho dio dišnog sustava i ono se čisti i ventilira preko nosa. Osobe ili djeca koja imaju problem s vanjskim uhom ne smiju močiti glavu i uši bez zaštite. To je strašno velika razlika. Naime, vanjsko uho sastoji se od uške i zvukovoda – kožnog kanala dugačkog 2,5 centimetara u kojem se mogu događati iste infekcije kao bilo gdje na koži.

On je bubnjićem odvojen od srednjeg uha, koje je šupljinica unutar koje se nalazi sluznica jednaka onoj u nosu. Dakle, srednje uho je produženi dio nosne šupljine, dok je vanjsko uho dio kože. Nebo i zemlja. Jedino ako dijete ima probušen bubnjić ili cjevčicu u uhu, mora se kupati sa zaštitom.

U Jadranskom moru više od 80 minerala

Razlog više za uživanje u ljetovanju na moru svakako bi trebala biti i činjenica da more – liječi. Dokazano je da morska voda obiluje mineralima i oligoelementima kojih naše Jadransko more sadrži više od 80. U moru se tako nalaze tragovi natrija, magnezija, silicija, kalcija, kalija, dušika, litija, cinka, fosfora, joda, željeza. Doda li se tome vitamin D, koji tijelo dobiva zahvaljujući suncu, jasno je da tijelo na moru dobiva pravu zdravstvenu njegu ako se samo prepustite boravku u morskoj vodi.

Članak iz Slobodne Dalmacije

http://www.slobodnadalmacija.hr/stil/zdravlje/clanak/id/319724/kacajte-djecu-u-moru-to-je-bolje-od-antibiotika

Zadovoljstvo nam je priopćiti da je 2016. godina treća godina kako objavljujemo popis najboljih doktorica i doktora a koji popis je rezultat marljivih i redovitih komentara!

S obzirom na količinu, do sada pristiglih komentara, vjerujemo da ćete se složiti, a što je i bio cilj, da se danas iz komentara može iščitati poprilično realna slika o doktoricama i doktorima u Republici Hrvatskoj.

Zahvaljujemo i pozdravljamo Vaš izniman trud, drage korisnice i korisnici portala najdoktor.com, u dijeljenju vlastitih iskustava i pomaganju drugima.

Portal najdoktor.com smatra svojom obvezom da što kvalitetnije sastavi popis onih koje Vi, drage korisnice i korisnici portala najdoktor.com, smatrate najboljima i stoga Vas obavještavamo da je ovogodišnji popis najboljih iz redova doktorica i doktora rezultat pregleda profila svih doktorica i doktora.

Kriteriji po kojima je portal najdoktor.com birao najbolje doktorice i doktore jesu kako slijedi:

a) ukupan broj komentara;

b) odnos broja pozitivnih i negativnih komentara i

c) kvaliteta samih komentara.

(neargumentirani komentari se nisu uzimali u obzir).

Također, kao i proteklih godina, komentari koji su se odnosili na vrijeme čekanja i osoblje nisu se uzimali u obzir iz razloga što u mnogim slučajevima doktorice i doktori ne mogu birati osoblje niti utjecati na broj pacijentica i pacijenata.

Portal najdoktor.com čestita svim doktoricama i doktorima koji su izabrani kao najbolji, ali i svima Vama, drage korisnice i korisnici portala najdoktor.com, čiji je trud rezultirao ovim popisom! Pozivamo Vas da i dalje ocjenjujete i komentirate doktorice i doktore u Republici Hrvatskoj kako bi portal najdoktor.com mogao u godinama koje slijede iznositi još kvalitetnije i relevantnije popise.

Zbog lakše preglednosti, doktorice i doktori su popisani po gradovima i općinama, abecedno, unutar svake, abecedno poredane, specijalizacije.

* Preporučeni doktori suradnici portala najdoktor.com su označeni crvenom bojom, linkovi vode na njihove profile.

Tko su NAJDOKTORI 2016. godine pogledajte na ovom linku:

http://najdoktor.com/najdoktori-2016/a420

Kao klinka, maštala je o rukometnoj karijeri u svom Trogiru. I danas raspoređuje radne obveze prema tome igra li se navečer neka zanimljiva utakmica, kao što joj je recimo ovoga četvrtka bila ona između rukometaša Zagreba i Barcelone. Ali, to nije kraj njezinih sportskih interesa.

– Obožavam i nogomet, htjela sam biti sportska komentatorica, a na kraju sam postala medicinarka.
I to vrsna, dodat ćemo. Prof. dr. sc. Željka Roje danas je na čelu privatne specijalističke ordinacije za otorinolaringologiju u Splitu. U KBC Split je radila od 1998. do 2013. godine, na Klinici za bolesti uha, nosa i grla s kirurgijom glave i vrata. Otišla je iz bolnice s mjesta pročelnice Kliničkog odjela za otologiju i dječju otorinolaringologiju. Otkako je prešla u privatne vode, kaže, napokon ima vremena i za sebe, obitelj i hobije. O njezinoj naravi govori nešto i to da idealnim darom ne smatra odjeću ili obuću, kao ni nakit ili dijamante, nego ulaznicu za “El Classico u Madridu ili Barceloni”.
Rad, rad i rad

Jeste li i kao curica, osim o rukometu, maštali i o karijeri doktorice, tj. liječnice?
– Medicina nije bila moj prvi odabir u djetinjstvu. Nisam baš maštala o tome, ali znate kako je to nekad bilo – tko god dobro uči, a ja sam i u osnovnoj i u srednjoj školi imala sve petice, odmah ga prate komentari – to će biti doktor! Definitivnu sam odluku donijela nekih sedam, osam mjeseci prije samog prijemnog ispita. Na prijemni sam izišla bez nekih posebnih priprema, i iako se i tada pričalo o vezama, prošla sam bez problema. Sad mi je, naravno, drago. Još uvijek nisam stroj, i danas imam onu osnovnu empatiju prema pacijentu. I to me veseli.

Kako sami sebi objašnjavate – kako ste opstali i zadržali taj osjećaj, koje ste “mehanizme” koristili?
– Rad, rad i samo rad. Majka mi je radila kao učiteljica, a pokojni otac bio je radnik u trogirskom škveru. Dakle, to nije background koji bi vam unaprijed osigurao probitak i uspjeh. Moj vam je moto: “Uvijek treba raditi ono što voliš, truditi se svaki dan biti još bolji, ne samo u svom poslu, nego biti bolji čovjek! Jer ima valjda neka Božja pravda i sve dođe na svoje”. Kako bi kazao Gibonni: “Hodaj… nebo strpljive voli…”

Čemu vas je sport poučio?
– Dvanaest godina sam intenzivno trenirala. Trogir je tada igrao u prvoj ondašnjoj ligi, a ja sam već s četrnaest godina upala u prvu momčad. Sport te nauči disciplini, zatim da ne možeš uvijek pobijediti i da ovisiš o drugim ljudima. Tako je i u mom današnjem poslu… Naučila sam kroz život da ništa ne pada s neba; nakon fakulteta, unatoč prosjeku od 4,96, naradila sam se po silnim zamjenama, punih šest godina, od Muća do svih staračkih domova u Splitu, jer nisam mogla dobiti specijalizaciju.
Frustracije u sustavu

Danas se upravo problem specijalizacije često navodi kao razlog zbog kojeg liječnici odlaze iz Hrvatske?
– Razumijem mlađe kolege, ali moram kazati da je sada puno povoljnije nego što je bilo kad sam ja završila fakultet. Bio je i rat, malo se specijalizacija u to vrijeme raspisivalo. Nije bilo ni novca za to, a ni kriterija koji bi vrednovali nečiji učinak kroz školovanje i doveli ga do specijalizacije, što danas ipak postoji.

Jeste li i sami ikad razmišljali o nastavku karijere izvan Hrvatske?
– Suprug Damir i ja, kojeg sam upoznala još na fakultetu, razmišljali smo o tome nakon diplomiranja, spominjala se Amerika, ali ja sam tada zatrudnila i ta je ideja pala u vodu. Uz to, moj vam je suprug pravi lokalpatriot, iz splitske obitelji s tradicijom i njemu ta ideja nikad i nije bila ozbiljna opcija. Vjerojatno bismo puno bolje zarađivali da smo otišli u inozemstvo, ali ne možete se isključivo zaradom rukovoditi u životu! Štoviše, sigurna sam i da bi puno kolega ostalo ovdje, samo kad bi imali malo bolje uvjete rada. Ja sam znala dežurati po 24 sata i nakon toga ostajati još 10 sati u operacijskoj dvorani!

Što vas je najviše frustriralo u bolničkom sustavu?
– Mene je najviše smetalo to što sam i kao profesorica imala ista zaduženja kao i kada sam bila specijalizantica; od dežurstava, pisanja anamneza, otpusnih pisama itd… A istodobno mi se nagomilalo puno novih obveza. I dalje nisam imala svoju sobu, a ni svoje računalo, pa bi me ljudi u čudu gledali kad bih im rekla da im ne mogu s posla uzvratiti mail. Nas četiri doktorice dijelile smo sobu… I dalje sam trčala iz ambulante u operacijsku dvoranu gdje bi me čekao uspavani pacijent. Čim završite operaciju, trčite natrag, ne čekajući da se pacijent probudi… Ovi što vas čekaju ispred vrata u ambulanti istodobno vas psuju.
Takvim suludim ritmom čovjek se dovodi u poziciju da razmišlja hoće li mu se dogoditi greška, a nitko nije imun na to, i onda neki drugi ljudi rade stvari koje biste trebali raditi vi sami. Vjerujte, svi su u tom lancu preopterećeni, i kirurzi, i anesteziolozi, i svi ostali. Sve me to ponukalo da se zapitam – što želim dalje napraviti sa svojim životom?

I tako ste odlučili otići iz bolnice?
– Više naprosto nisam uživala dolazeći na posao, što nikako nije dobro. Tu odluku nisam donijela u jednom danu, to je sazrijevalo u meni nekoliko godina i na koncu se dogodio “klik”.

Što vam se u životu promijenilo prelaskom u privatnu praksu?
– Tome se, dakako, najviše radovao moj muž. Jer ga otad konačno čeka ručak na stolu. Svi ga zezaju da se udebljao otkako sam otišla iz bolnice. To mi je, šalu na stranu, poboljšalo kvalitetu života. Ja jesam potpuno živjela medicinu, ali nisam fah idiot. Surađujem s Klubom trudnica i roditelja, ima i nekih starih ljudi kojima treba promijeniti sonde i kamile, jer su doma na respiratoru i tako… Ne bih previše o tome.

Je li vas ljutilo kad su vas poznanici ili prijatelji tražili da im “sredite” pregled?
– Je, ljutilo me, ali opet, i to je ljudski. Razumijem da netko traži pomoć ako je stvarno bolestan, a kažu mu da mora čekati na pretragu nekoliko mjeseci. Ali bilo je i vrlo komotnih osoba koje me nisu vidjele godinama, ali bi me se po potrebi sjetile. To “grebanje” mi je uvijek bilo mrsko.
‘Zadovoljna sam’

Prelaskom u privatnike otkrili ste i novi svijet – birokracije?
– Mogu vam reći da je to bilo dosta zahtjevno. Poslala sam na ministarstvo cijeli registrator papira. Onda shvatite da je u ministarstvu prije pet dana na vašem predmetu radila jedna gospođa, a sad ga treba preuzeti neka druga… Sve skupa, procedura baš i ne ide u prilog tome da vam se olakša. Ali, dobro, pronašla sam svoj ritam i zadovoljavajući prostor, uz krasnu medicinsku sestru. Zadovoljna sam.

Ne fali nam rad u bolnici, operacije?
– U ove dvije i po godine koliko ne radim u bolnici – nisam se poželjela vratiti. Jedino mi ponekad, kad je riječ o kirurgiji, fali šušur sale i velikih operacija, koje se ipak ne rade u privatnom sektoru.

Dobro, što bi onda bio lijek za učinkovitost sustava – zapošljavanje?
– Definitivno bi bilo lakše uz veći broj liječnika u bolnicama. Ne možeš cijeli radni vijek raditi “na čoku”. To nije dobro.
Najveća životna sreća

Kako je bilo biti žena u svemu tome?
– Nisam imala popust, a nisam ga nikad ni tražila. Ali nije to uvijek bilo lako. Evo vam primjer iz dežurstva, dođe neka muška starija osoba iz Zagore ili s otoka. I kažu sestre, pričekajte, sad će doći doktor. I dođem ja, ovako mala i plava, a ovaj me pita: A gdje je doktor? Većina će radije izabrati muškarca, pa makar bio i lošiji. Od kolega nisam doživjela podcjenjivanje ili neki šovinizam – to ne.

Kako se psihofizički regenerirate?
– Jedno vrijeme mi je životni tempo bio takav da nisam stizala ništa. Pa sam neko vrijeme išla na aerobik koji mi je s vremenom dosadio. A ja slušam svoje tijelo. Jedan kolega s posla me pozvao na badminton i to mi se svidjelo. Sa suprugom uživam u obiteljskom životu i izlascima jer to nismo stigli kad smo bili mlađi… Ipak, naša kćerka Mia, koja će uskoro diplomirati na psihologiji u Zagrebu, ujedno je i volonterka na Hrabrom telefonu, moja je najveća životna sreća.

Što kažete kad vam pacijenti ili njihovi roditelji dolaze s gotovim “dijagnozama” s interneta?
– Ljudi se izlude, svašta pročitaju… Zato i radim na edukativnim priručnicima, evo u posljednje tri godine su izišla tri, kojima pokušavam roditeljima približiti neke smetnje, da ih na vrijeme mogu uočiti kod svoje djece. Da sutra prepoznaju razliku između neposlušnosti i činjenice da dijete ne čuje, jer ima povećanu treću mandulu i vakuum u srednjem uhu. Svako treće dijete predškolske dobi ima problem sa sluhom zbog toga! A onda ih roditelji viču ili tuku jer misle da su zločesti.

Puno je liječnika u politici. Vi niste?
– Bože sačuvaj! Netko može reći da je to kukavički, ali stvarno se ne vidim u tome. Muški liječnici to više vole. Uostalom, liječnica nema ni blizu toliko u politici kao liječnika.

Što mislite, zašto?
– Muškarci su i u kirurgiji puno taštiji od žena, vole da ih se doživljava kao bogove, pa zato valjda i idu u politiku. Mi žene, ako imamo i obitelj, imamo i više obveza i interesa. Muškarci bavljenje politikom očito doživljavaju kao osvajanje dodatnog teritorija, što iskonski izlazi iz muške potrebe za dominacijom. Dakle, u pitanju je moć. Mi žene smo možda malo nesigurnije u tom smislu.

Hrvoje Prnjak

članak preuzet sa portala Slobodne Dalmacije.

Operacija krajnika (tonzila) najčešći je kirurški zahvat u otorinolaringologiji i jedan od najčešćih kirurških zahvata u dječjoj dobi uopće. – U Hrvatskoj još vlada mišljenje da se tonzile operiraju samo ako dijete ima stalne gnojne angine i upale grla. Istina je drukčija.

Veliki broj operacija odnosi se na uklanjanje tonzila i trećega krajnika zbog otežana disanja tijekom dana i noći, hrkanja i prestanaka disanja duljih od pet sekundi tijekom noći – kaže izv. prof. dr. sc. Željka Roje iz ORL ordinacije u Splitu.

Četiri gnojne angine godišnje indikacija su za operaciju

Dodaje da se u SAD-u 80 posto operacija napravi zbog opstrukcije disanja, a ne zbog upale tonzila. No dijete može imati i jedne i druge smetnje. “Ako prestanci disanja traju dulje (mjesecima i godinama), mogu dovesti do trajnog oštećenja stijenki krvnih žila, mozga, srca i pluća te poremećaja u neurokognitivnom razvoju. Svaki put kada dijete prestane disati tijekom noći, koncentracija kisika u krvi ide jako ispod donje dopuštene granice”, upozorava dr. Roje. Nastavlja da su apsolutne indikacije za tonzilektomiju: četiri gnojne angine godišnje, komplikacije upale angina (peritonzilarni apsces, sepsa), trajna začepljenost dišnih putova te sindrom opstrukcijske apneje (prekida disanja) u spavanju. Apsolutne indikacije za uklanjanje trećega krajnika (koji je dio nosa i ne vidi se kroz usta nego kamericom kroz nos) su: trajna začepljenost dišnih putova i nemogućnost disanja na nos i sindrom opstrukcijske apneje u spavanju, a relativne: učestale upale srednjeg uha te smetnje sluha zbog prisutnosti sekreta u srednjem uhu, kaže dr. Roje.

Pročitajte više na: http://zdravakrava.24sata.hr/zdravlje/sto-roditelje-najvise-muci-kad-dijete-treba-ici-na-va-enja-krajnika-12873# – 24sata.hr

Napominje da, bez obzira na vrstu operacije, indikaciju određuje otorinolaringolog u suradnji sa specijalistima iz ostalih područja (pedijatar, internist…) na temelju podataka koje daje roditelj i pregleda. “Nakon operacije dijete se može žaliti na grlobolju, bol u uhu (nije upala nego refleksna bol od rane u ždrijelu) i imati povišenu temperaturu (do 38°C), što je najčešće posljedica dehidracije. Za sve navedeno valja koristiti analgoantipiretike (ibuprofen, paracetamol) – kaže dr. Roje. U slučaju pojavljivanja svježe krvi u ustima ili u povraćenom sadržaju valja se odmah javiti stručnoj službi radi zaustavljanja krvarenja.

Potpuni oporavak za dva tjedna

Manja količina sukrvice u ustima normalna je pojava zbog ljuštenja ‘krasti’ tijekom procesa cijeljenja, obično između petog do osmog poslijeoperacijskog dana. Ako dijete ima temperaturu višu od 38°C dva ili više dana, javite se liječniku. Valja se držati dijete uz veće količine tekućine, koja ispire i čisti operirano područje. Potpuni oporavak traje oko dva tjedna”, kaže dr. Roje.  “Dva sata nakon operacije dijete ne smije ništa piti. Nakon toga treba uzeti ohlađenu prokuhanu vodu ili čaj bez limuna. Navečer smije popiti visokokalorični multivitaminski pripravak. Sutradan se jede tekuća mlaka hrana (npr. griz, sladoled, juha). Od trećeg do petog dana uzima se i kašasta hrana (povrće, voćni jogurt). Od šestog do 12. dana uz navedeno se uključuju raskuhano i mljeveno meso i meki dijelovi kruha, raskuhana riža i tjestenina i sl. Nakon 12. dana počinje se normalno hraniti”, kaže dr. Roje.

Najčešća pitanja roditelja

• Moje dijete nikad nije imalo upalu grla, a mora operirati tonzile.
• Vaše dijete ima poremećaj disanja tijekom spavanja (hrče, ima stanke u disanju, nemirno spava, preznojava se) i zato se mora operirati. Ovakvo disanje nije normalno.
• Dijete je stalno tijekom noći u nedostatku kisika, što dugoročno oštećuje krvne žile i vitalne organe.
• Dijete koje tako diše budi se umorno i nervozno jer se nije odmorilo. To rezultira lošijim rezultatima u školi, dijete djeluje ‘hiperaktivno’ i neposlušno. Ponekad je nužno operirati samo treći krajnik, ali u slučaju opstrukcijske apneje u spavanju (prekida disanja duljeg od 10 sekundi), to nije dovoljno.
• Dijete nikad nije imalo upalu uha, a liječnik predlaže operaciju trećega krajnika.
• žVeliki treći krajnik predstavlja smetnju u disanju na nos, zatvara ušća Eustahijevih cijevi i dovodi do stvaranja podtlaka u srednjem uhu, nakupljanja tekućine i nemogućnosti izjednačavanja tlaka, te dijete slabije čuje. Takva djeca mogu trebati i cjevčice u ušima osim operacije treće mandule. Ako takvo stanje potraje dulje od šest mjeseci, može doći do stvaranja priraslica između slušnih koščica i trajnog oštećenja sluha.
• Koja je najranija dob za operaciju?
• Operacija trećega krajnika može se napraviti već s godinu dana. Operacija tonzila i treće mandule radi se obično nakon 3. godine života jer je očekivani gubitak krvi tijekom operacije takav da može biti rizični čimbenik za manje dijete. Tome se može doskočiti primjenom tzv. beskrvnih metoda operiranja te tako možemo operirati i manju djecu, objašnava dr. Roje.

  Pročitajte više na: http://zdravakrava.24sata.hr/zdravlje/sto-roditelje-najvise-muci-kad-dijete-treba-ici-na-va-enja-krajnika-12873# – 24sata.hr

Jesen i zima predstavljaju vrijeme alergija i prehlada. Svi su ili prehlađeni ili kišu, šmrcaju, kašlju…

“Razliku između alergije i prehlade najjednostavnije je vremenski ograničiti. Ako imate simptome prehlade duže od deset dana onda s pravom možete pretpostaviti da se radi o alergiji”, kazala je za Radio Dalmaciju prof.dr.sc Željka Roje. Alergijsko liječenje se svodi na primjenu tablete koje uzmemo jednom navečer ili onih famoznih sprejeva za nos kojih se svi boje a to su intranazalni kortikosteroidi.

Alergije su osim na proljeće jako česte upravo sada, u jesen. Ako uz alergiju imamo povišenu temperaturu, ako smo u općem lošem stanju, onda se u tu terapiju uključuje i antibiotik jer se radi o komplikaciji.
“Na alergijsku osnovu sluznice nakalemila se bakterijska infekcija i to je zapravo vrlo često kod osoba koje imaju alergijski rinitis”, kazala je Roje i naglasila “Bez obzira radi li se o djeci ili odraslima imaju puno češće upale gornjih dišnih putova koje su sklonije komplikacijama i dulje traju”.

Osobe koje su alergične na nešto što leti vani po zraku, na polene ambrozije i crkvine trebaju pratiti peludni kalendar i koncentraciju peludnih zrnaca u zraku. Kada dođete kući, obavezno se istuširajte i skinite sa sebe odjeću koju ste nosili vani. Velika količina alergena uhvati se za kosu, kožu i odjeću i nastavljaju djelovati iako ste u zatvorenom prostoru.

Liječite se i vodite računa o alergijama jer tako ćete spriječili pojavu pravih bakterijskih upala gornjih dišnih putova, odnosno bronhitisa i astme.

Izvor: Radio Dalmacija

Do 2050. klimatske promjene mogle bi udvostručiti broj Europljana alergičnih na pelud ambrozije! Taj broj sa sadašnja 33 milijuna mogao popeti na 77 milijuna ljudi.

Prije svega htjeli smo provjeriti kako razlikovati alergiju od prehlade. Dr. Željka Roje je kazala: Najjednostavnije bi to možda bilo vremenski ograničiti. Znači, ukoliko imate simptome navodno prehlade tj. curenje nosa, začepljenog nosa, kihanja, svrbeža, blage grlobolje i to traje duže 10 dana onda ćete s pravom pomisliti da možda ipak nije riječ o prehladi već o alergiji.

U ovo doba godine najčešće se radi o alergiji na ambroziju odnosno na crkvinu ovdje kod nas u Dalmaciji. Kakvi su simptomi?

Izgledat će te dosta neobično. Znači, natečenih, crvenih očiju, nos će biti crven od brisanja, mogu vam biti otečeni kapci, usnice, bolit će vas i svrbit ždrijelo odnosno nepce, a mogu vas boljeti i svrbjeti uši! Zbog svega ovoga ne treba nikakav antibiotik nego treba provesti antialergijsko liječenje, kaže dr. Željka Roje i dodaje:  Ono što možemo učiniti jest kad dođete kući obavezno se tuširajte, operite kosu, skinite sa sebe odjeću koju ste nosili vani. Odmah je operite tj. prođite kroz vodu i stavite na sušenje jer se velika količina alergena uhvatila za vašu odjeću, za kožu, kosu i nastavljaju djelovat premda ste u zatvorenom prostoru.

Važno je samo na vrijeme detektirati problem i krenuti s terapijom jer, bez obzira koliko se napadno širila zrakom, medicina je od ambrozije uvijek jača.

Izvor: Radio Dalmacija