• Pon i Čet 16:00h do 20:00h

  • Uto, Sri, Pet 9:00h do 13:00h

  • Split, Kranjčevićeva 45

  • 021-553-022

  • 091-364 86 44

slide9

Samo da nije tišina…

Moj odnos s televizijom mijenjao se kako su se mijenjali moji prioriteti, dužnosti i obveze u životu… Mijenjao se i ovisno o raspoloženjima, godinama, emocijama…

Rijetko sam imala vremena satima sjediti pred njom, jer ritam života je bio takav da je figurirala samo kao neka pozadinska buka dok bih jurila po kući jedva stižući napraviti sve što treba. Između pripremanja predavanja, glačanja, kuhanja, učenja za specijalistički ispit, zaljubljeno-zabrinutog pogledavanja prema mojoj Mii, dogovaranja sa suprugom o rasporedu za sutra,  neki ugodni glasovi bi nešto pričali ili pjevali, diskutirali, svađali se… I to je bilo to!

Volim kada nije apsolutna tišina i zato je stalno upaljena… Upaljena je često i kad nas nema kući, jer priča s našim psićem Bepom… barem si utvaram da mu to nešto znači.

 

Ma koliko to izgledalo neintelektualno meni televizija ne služi u edukativne svrhe. Treba mi isključivo za odmor i razbibrigu.

Opterećena teškim ljudskim sudbinama koje bolest donosi, kao netko tko često mora priopćiti ružnu vijest rodbini ili samom bolesniku, zadojena stalnim učenjem, jer medicina jest takva struka,  moram si osigurati neko vrijeme za „raditi ništa!“ Za „slušati ništa!“

I onda je to bijeg u kratke duhovite sitcom-ove i vječni i neizostavni sport.

U sadržaje koje mogu gledati bez pune koncentracije i pažnje, pomalo zadrijemati i nastaviti gledati kao da se ništa nije dogodilo, odgovoriti na poruke prijatelja… „light multitasking“ koji ne iziskuje nikakav intelektualni napor.

 

A nekad davno bila je izvor kratkih svakodnevnih  radosti u 19.15, bila je čudo u bojama koje su prštale iz komentara Milke Babović, provođenja vremena s ocem koji me „zarazio“ sportom, slatkog zagrljaja sa svojom jedinicom i gledanja Popaja i Tom i Jerry-ija na povratku iz vrtića. Bila je vizualni pečat tuge ratnih godina, lica iz Vukovara koja su se usjekla u sjećanje da zauvijek peku…

 

Puno besanih noći proveli smo zajedno u krugu bolnice, jer u dežurstvu zapravo ne možeš spavati. Stalno čekaš hoće li se nešto dogoditi pacijentima na klinici ili nekom nesretniku izvana. Moraš biti brz, spreman, bistre glave. I tako prolaze minute, sati, mjeseci i godine, a televizija i ti se ne smijete umoriti! Situaciju su spasili brojni novi programi koji su bili dostupni 24 sata da ne buljim u onaj snijeg na ekranu zamišljajući se na nekom drugom mjestu gdje mi uz svaki zvuk telefona srce neće raditi 150/min pitajući se hoću li biti dorasla zadatku koji me možda čeka. Vikendom, blagdanom, radnim danima….

 

Nažalost je bila i svjedok dugih dana oporavka od bolesti, buđenja u bolničkoj sobi uz „Medvjediće dobra srca“ i želje za životom i zdravljem za sebe i svoje najbliže… Samo da nije tišina! Samo da sve prođe!

 

Jer kad se pogase svjetla, djeca odu u novi život, opereš zadnju čašu nakon druženja s prijateljima sjedneš na trosjed pored supruga, još jedno piće, daljinski u ruku i tražiš… tražiš…

i razgovaraš i gledaš, sabireš dojmove, smiješ se i plačeš, a pozadinska buka mirno odrađuje svoj zadatak.

ordinacija-zeljka-roje-split

Kolumna u REflektoru Slobodne Dalmacije siječanj 2017.

Tags:
Categories:
zeljkaroje00

Prof. dr. sc. Željka Roje: Živim medicinu, a balun mi je strast

Kao klinka, maštala je o rukometnoj karijeri u svom Trogiru. I danas raspoređuje radne obveze prema tome igra li se navečer neka zanimljiva utakmica, kao što joj je recimo ovoga četvrtka bila ona između rukometaša Zagreba i Barcelone. Ali, to nije kraj njezinih sportskih interesa.

– Obožavam i nogomet, htjela sam biti sportska komentatorica, a na kraju sam postala medicinarka.
I to vrsna, dodat ćemo. Prof. dr. sc. Željka Roje danas je na čelu privatne specijalističke ordinacije za otorinolaringologiju u Splitu. U KBC Split je radila od 1998. do 2013. godine, na Klinici za bolesti uha, nosa i grla s kirurgijom glave i vrata. Otišla je iz bolnice s mjesta pročelnice Kliničkog odjela za otologiju i dječju otorinolaringologiju. Otkako je prešla u privatne vode, kaže, napokon ima vremena i za sebe, obitelj i hobije. O njezinoj naravi govori nešto i to da idealnim darom ne smatra odjeću ili obuću, kao ni nakit ili dijamante, nego ulaznicu za “El Classico u Madridu ili Barceloni”.
Rad, rad i rad

Jeste li i kao curica, osim o rukometu, maštali i o karijeri doktorice, tj. liječnice?
– Medicina nije bila moj prvi odabir u djetinjstvu. Nisam baš maštala o tome, ali znate kako je to nekad bilo – tko god dobro uči, a ja sam i u osnovnoj i u srednjoj školi imala sve petice, odmah ga prate komentari – to će biti doktor! Definitivnu sam odluku donijela nekih sedam, osam mjeseci prije samog prijemnog ispita. Na prijemni sam izišla bez nekih posebnih priprema, i iako se i tada pričalo o vezama, prošla sam bez problema. Sad mi je, naravno, drago. Još uvijek nisam stroj, i danas imam onu osnovnu empatiju prema pacijentu. I to me veseli.

Kako sami sebi objašnjavate – kako ste opstali i zadržali taj osjećaj, koje ste “mehanizme” koristili?
– Rad, rad i samo rad. Majka mi je radila kao učiteljica, a pokojni otac bio je radnik u trogirskom škveru. Dakle, to nije background koji bi vam unaprijed osigurao probitak i uspjeh. Moj vam je moto: “Uvijek treba raditi ono što voliš, truditi se svaki dan biti još bolji, ne samo u svom poslu, nego biti bolji čovjek! Jer ima valjda neka Božja pravda i sve dođe na svoje”. Kako bi kazao Gibonni: “Hodaj… nebo strpljive voli…”

Čemu vas je sport poučio?
– Dvanaest godina sam intenzivno trenirala. Trogir je tada igrao u prvoj ondašnjoj ligi, a ja sam već s četrnaest godina upala u prvu momčad. Sport te nauči disciplini, zatim da ne možeš uvijek pobijediti i da ovisiš o drugim ljudima. Tako je i u mom današnjem poslu… Naučila sam kroz život da ništa ne pada s neba; nakon fakulteta, unatoč prosjeku od 4,96, naradila sam se po silnim zamjenama, punih šest godina, od Muća do svih staračkih domova u Splitu, jer nisam mogla dobiti specijalizaciju.
Frustracije u sustavu

Danas se upravo problem specijalizacije često navodi kao razlog zbog kojeg liječnici odlaze iz Hrvatske?
– Razumijem mlađe kolege, ali moram kazati da je sada puno povoljnije nego što je bilo kad sam ja završila fakultet. Bio je i rat, malo se specijalizacija u to vrijeme raspisivalo. Nije bilo ni novca za to, a ni kriterija koji bi vrednovali nečiji učinak kroz školovanje i doveli ga do specijalizacije, što danas ipak postoji.

Jeste li i sami ikad razmišljali o nastavku karijere izvan Hrvatske?
– Suprug Damir i ja, kojeg sam upoznala još na fakultetu, razmišljali smo o tome nakon diplomiranja, spominjala se Amerika, ali ja sam tada zatrudnila i ta je ideja pala u vodu. Uz to, moj vam je suprug pravi lokalpatriot, iz splitske obitelji s tradicijom i njemu ta ideja nikad i nije bila ozbiljna opcija. Vjerojatno bismo puno bolje zarađivali da smo otišli u inozemstvo, ali ne možete se isključivo zaradom rukovoditi u životu! Štoviše, sigurna sam i da bi puno kolega ostalo ovdje, samo kad bi imali malo bolje uvjete rada. Ja sam znala dežurati po 24 sata i nakon toga ostajati još 10 sati u operacijskoj dvorani!

Što vas je najviše frustriralo u bolničkom sustavu?
– Mene je najviše smetalo to što sam i kao profesorica imala ista zaduženja kao i kada sam bila specijalizantica; od dežurstava, pisanja anamneza, otpusnih pisama itd… A istodobno mi se nagomilalo puno novih obveza. I dalje nisam imala svoju sobu, a ni svoje računalo, pa bi me ljudi u čudu gledali kad bih im rekla da im ne mogu s posla uzvratiti mail. Nas četiri doktorice dijelile smo sobu… I dalje sam trčala iz ambulante u operacijsku dvoranu gdje bi me čekao uspavani pacijent. Čim završite operaciju, trčite natrag, ne čekajući da se pacijent probudi… Ovi što vas čekaju ispred vrata u ambulanti istodobno vas psuju.
Takvim suludim ritmom čovjek se dovodi u poziciju da razmišlja hoće li mu se dogoditi greška, a nitko nije imun na to, i onda neki drugi ljudi rade stvari koje biste trebali raditi vi sami. Vjerujte, svi su u tom lancu preopterećeni, i kirurzi, i anesteziolozi, i svi ostali. Sve me to ponukalo da se zapitam – što želim dalje napraviti sa svojim životom?

I tako ste odlučili otići iz bolnice?
– Više naprosto nisam uživala dolazeći na posao, što nikako nije dobro. Tu odluku nisam donijela u jednom danu, to je sazrijevalo u meni nekoliko godina i na koncu se dogodio “klik”.

Što vam se u životu promijenilo prelaskom u privatnu praksu?
– Tome se, dakako, najviše radovao moj muž. Jer ga otad konačno čeka ručak na stolu. Svi ga zezaju da se udebljao otkako sam otišla iz bolnice. To mi je, šalu na stranu, poboljšalo kvalitetu života. Ja jesam potpuno živjela medicinu, ali nisam fah idiot. Surađujem s Klubom trudnica i roditelja, ima i nekih starih ljudi kojima treba promijeniti sonde i kamile, jer su doma na respiratoru i tako… Ne bih previše o tome.

Je li vas ljutilo kad su vas poznanici ili prijatelji tražili da im “sredite” pregled?
– Je, ljutilo me, ali opet, i to je ljudski. Razumijem da netko traži pomoć ako je stvarno bolestan, a kažu mu da mora čekati na pretragu nekoliko mjeseci. Ali bilo je i vrlo komotnih osoba koje me nisu vidjele godinama, ali bi me se po potrebi sjetile. To “grebanje” mi je uvijek bilo mrsko.
‘Zadovoljna sam’

Prelaskom u privatnike otkrili ste i novi svijet – birokracije?
– Mogu vam reći da je to bilo dosta zahtjevno. Poslala sam na ministarstvo cijeli registrator papira. Onda shvatite da je u ministarstvu prije pet dana na vašem predmetu radila jedna gospođa, a sad ga treba preuzeti neka druga… Sve skupa, procedura baš i ne ide u prilog tome da vam se olakša. Ali, dobro, pronašla sam svoj ritam i zadovoljavajući prostor, uz krasnu medicinsku sestru. Zadovoljna sam.

Ne fali nam rad u bolnici, operacije?
– U ove dvije i po godine koliko ne radim u bolnici – nisam se poželjela vratiti. Jedino mi ponekad, kad je riječ o kirurgiji, fali šušur sale i velikih operacija, koje se ipak ne rade u privatnom sektoru.

Dobro, što bi onda bio lijek za učinkovitost sustava – zapošljavanje?
– Definitivno bi bilo lakše uz veći broj liječnika u bolnicama. Ne možeš cijeli radni vijek raditi “na čoku”. To nije dobro.
Najveća životna sreća

Kako je bilo biti žena u svemu tome?
– Nisam imala popust, a nisam ga nikad ni tražila. Ali nije to uvijek bilo lako. Evo vam primjer iz dežurstva, dođe neka muška starija osoba iz Zagore ili s otoka. I kažu sestre, pričekajte, sad će doći doktor. I dođem ja, ovako mala i plava, a ovaj me pita: A gdje je doktor? Većina će radije izabrati muškarca, pa makar bio i lošiji. Od kolega nisam doživjela podcjenjivanje ili neki šovinizam – to ne.

Kako se psihofizički regenerirate?
– Jedno vrijeme mi je životni tempo bio takav da nisam stizala ništa. Pa sam neko vrijeme išla na aerobik koji mi je s vremenom dosadio. A ja slušam svoje tijelo. Jedan kolega s posla me pozvao na badminton i to mi se svidjelo. Sa suprugom uživam u obiteljskom životu i izlascima jer to nismo stigli kad smo bili mlađi… Ipak, naša kćerka Mia, koja će uskoro diplomirati na psihologiji u Zagrebu, ujedno je i volonterka na Hrabrom telefonu, moja je najveća životna sreća.

Što kažete kad vam pacijenti ili njihovi roditelji dolaze s gotovim “dijagnozama” s interneta?
– Ljudi se izlude, svašta pročitaju… Zato i radim na edukativnim priručnicima, evo u posljednje tri godine su izišla tri, kojima pokušavam roditeljima približiti neke smetnje, da ih na vrijeme mogu uočiti kod svoje djece. Da sutra prepoznaju razliku između neposlušnosti i činjenice da dijete ne čuje, jer ima povećanu treću mandulu i vakuum u srednjem uhu. Svako treće dijete predškolske dobi ima problem sa sluhom zbog toga! A onda ih roditelji viču ili tuku jer misle da su zločesti.

Puno je liječnika u politici. Vi niste?
– Bože sačuvaj! Netko može reći da je to kukavički, ali stvarno se ne vidim u tome. Muški liječnici to više vole. Uostalom, liječnica nema ni blizu toliko u politici kao liječnika.

Što mislite, zašto?
– Muškarci su i u kirurgiji puno taštiji od žena, vole da ih se doživljava kao bogove, pa zato valjda i idu u politiku. Mi žene, ako imamo i obitelj, imamo i više obveza i interesa. Muškarci bavljenje politikom očito doživljavaju kao osvajanje dodatnog teritorija, što iskonski izlazi iz muške potrebe za dominacijom. Dakle, u pitanju je moć. Mi žene smo možda malo nesigurnije u tom smislu.

Hrvoje Prnjak

članak preuzet sa portala Slobodne Dalmacije.

Tags:
Categories: