Zabilježite 21.travanj 2026.
Campus, donacijska večera za Županijsku udrugu slijepih i kruna jedne dobre suradnje u audioknjizi
“Zajedno kroz dječju otorinolaringologiju”.
Čekamo Vas!
https://www.facebook.com/share/p/1GQ4we4Xiq
U subotu, 7. veljače, u hotelu “Briig” na Bačvicama, od 10 do podne, održat će se besplatna edukacija za roditelje pod nazivom “Biram zdravlje zimi” posvećena respiratornom zdravlju djece, s naglaskom na prehlade, ulogu nosa i dišne sluznice te kašalj kao najčešći zimski simptom koji roditelje najviše brine. Edukacija je zamišljena kao praktično i razumljivo predavanje, uz prostor za pitanja i razgovor, kako bi roditelji kući otišli s konkretnim smjernicama.
Glavna predavačica bit će prof. dr. sc. Željka Roje, specijalistica otorinolaringologije i kirurgije glave i vrata, primarijus i izvanredna profesorica na Medicinskom fakultetu u Splitu. Dr. Roje se kroz svoj stručni i edukativni rad godinama bavi temama gornjih dišnih puteva, rinitisa, infekcija i svega što stoji iza roditeljima poznatog “stalno začepljenog nosa”.
Zima je doba godine u kojem se roditelji najčešće nađu u istom krugu pitanja: zašto se prehlade vraćaju, koliko je dugo “normalno” da dijete kašlje, kako razlikovati bezazlene simptome od onih koji traže oprez, i što uopće možemo učiniti da dišni putevi ostanu što otporniji. Posebno je izazovno kada dijete krene u vrtić, kada se infekcije pojačaju, a nos i sluznica postanu prva crta obrane koju treba razumjeti i pravilno njegovati.
Tijekom edukacije roditelji će dobiti jasniji uvid u to zašto su respiratorne infekcije u djece česte, osobito u vrtićkoj dobi i kolektivima, te koliko su nos i nosna sluznica važni za njihovu obranu. Govorit će se i o svakodnevnim navikama koje mogu pomoći u prevenciji, kao i o tome kada simptomi traže dodatnu pažnju.
Poseban naglasak bit će na kašlju; od objašnjenja da je kašalj zaštitni refleks i dio obrambenog mehanizma, do toga zašto je normalno da traje, zašto ga često nije moguće “ugasiti preko noći” i kada postaje znak da je potrebno dodatno pratiti stanje. Roditelji će saznati kako prepoznati situacije u kojima sekret i otežano disanje zahtijevaju veći oprez, ali i kako izbjeći nepotrebnu paniku kada je riječ o uobičajenom tijeku oporavka.
Edukacija uključuje i dio za pitanja roditelja, što je često najvrjedniji dio ovakvih susreta, jer daje priliku da se prođe kroz konkretne situacije iz svakodnevice. Cilj je pružiti stručne, jasne i primjenjive odgovore, bez dramatiziranja, ali i bez umanjivanja simptoma koji zaslužuju ozbiljniji pristup.
PIŠE L. GOSPODNETIĆ
Izvor: Slobodna Dalmacija
Nikola Vilić/Cropix
U ordinaciji precizna dijagnostičarka, u kirurškoj dvorani smirena otorinolaringologinja, na terenu za badminton sigurna igračica i osvajačica brojnih zlatnih odličja. To je tek dio životnog puta poznate splitske liječnice prof.prim.dr.sc. Željke Roje, dr.med. specijalistice otorinolaringologije i kirurgije lica i vrata.
Mnogi ovu nasmijanu liječnicu prepoznaju s predavanja, simpozija jer u njezinom impresivnom životopisu medicina zauzima najviše stavki. No u ranoj školskoj dobi nije se činilo kako će medicina biti njezin životni poziv, priča nam dr. Roje. Sport je u njezinom životu, uz obitelj, bio na prvom mjestu još od osnovne škole.
– Od 10. do 20. godine igrala sam rukomet u Rukometmom klubu Trogir 73. Sport je vrlo rano ušao u moju svakodnevicu. Naučio me disciplini, odgovornosti, preuzimanju rizika i nošenju s porazima i razočaranjima koji su neminovni. Sport zapravo donese takve uspone i padove da osobu jednostavno posredno trenira za sve kasnije u životu. Kolektivni sportovi imaju i dodanu vrijednost jer upućuju jedno na drugoga, na pomoć koju nekada moraš dati ili tražiti kako bi kolektiv kao cjelina bio uspješan, tako o sportskoj karijeri priča dr. Roje.
Kad kaže kako se bavila rukometom svi ostanu u čudu, a ona odmah i objašnjava takav stav.
– Moje tjelesne proporcije definitivno ne odgovaraju današnjem poimanju rukometašice. Ali, brzina je bila moj forte i kao lijevo krilo sam bila uvijek barem pet metara ispred svih u kontri, spremno objašnjava, te se s radošću i ponosom prisjeća toga dijela života. Već s 14 godina igrala sam u tadašnjoj Prvoj jugoslavenskoj ligi i to je bilo ostvarenje sna, ozareno će dr. Roje.
No tada se djevojački san dramatično prekinuo:
– U 15. godini imala sam tešku ozljedu kralješnice i potres mozga. Bila sam u bolnici deset dana i to je promijenilo sve moje životne planove. Vratila sam se, ali nikad ista. Strah od ponovne ozljede bio je kočnica koju nikad nisam uspjela spustiti, a rukomet je grub kontaktni sport i ako se bojiš ne možeš dati 100 posto sebe. A to pak nikad nisam znala – ne davati 100 posto u nečemu što radim! Ili jesam, ili nisam! A tada nisam bila prava, iskreno će dr. Roje.
Tada je, kaže, sa svega 16 godina shvatila kako su neki snovi nemogući zbog čega mora mijenjati plan.
– Ljubav prema sportu je bila toliko jaka da sam htjela biti sportska novinarka. To je izazvalo zgražanje obitelji jer žene u sportskom novinarstvu tada nisu bile poželjne (osim Milke Babović i umjetničkog klizanja). Još jedno prizemljenje. Dođe i završni razred srednje škole, a ja još uvijek ne znam kamo krenuti. Mogu sve, a ne mogu ništa! I pred Božić ničim izazvana odlučim upisati – Medicinu. Otac sretan, majka zabrinuta jer imam samo 50 kila pa kako ću ja to! Položim prijemni bez problema na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – Studij u Splitu, kaže dr Roje. I tako je umjesto odlaska u Radnički iz Beograda ostala u Trogiru, upisala i završila medicinu.
No vratimo se ranijem školovanju jer za nju je dolazak u svijet medicine bio potpuno neplaniran.
– Oduvijek sam bila tzv. 5,0 odlikašica i za sve je bilo normalno da upišem neki studij koji će imati snažan odjek u društvu. Uglavnom je u tome prednjačio moj sada pokojni otac koji bi s vremena na vrijeme pričao o Medicini kao opciji. Nisam baš bila oduševljena tom idejom, jer sam svoje formativne godine provela gledajući ga kako ne izlazi iz kuće zbog nekih dijagnoza koje nikada (pa ni danas) nisam razumjela. Od čovjeka koji je vrijedno radio teški fizički posao pretvorio se u nekoga tko je sjedio gotovo 15 godina na istom mjestu, istom kauču, pušio cigaretu za cigaretom tako da je na stropu ostao žuti trag nikotina koji je možda najbolje opisivao stanje svijesti. Moja je majka uvijek htjela da mi u životu bude što lakše, da što bolje jedem i da ne budem mršava (opsjednutost potrebnom kilažom po njezinim mjerilima) pa mi je savjetovala da upišem ‘razrednu nastavu’ odnosno da budem učiteljica kao i ona , jer citiram: „imaš praznike cijelo ljeto, radiš par sati dnevno”, priča dr. Roje.
Uvijek je jako dobro slušala u školi i kući. Tek ovlaš pročitala što treba i to joj je bilo otvorilo mjesto za brojne interese u prvom redu novinarstvo i sport. Bila je urednica školskog lista, voditeljica radijskih emisija, ali iznad svega rukometašica.
I sad stiže taj famozni Studij medicine koji joj je donio, što bi rekli, životni paket – 4 u 1.
– Na prvom seminaru dobijem kao suradnika Damira Roju. Ono Roje i Stipčić, jedno do drugog po abecedi pa nas spojilo. I ostalo do dana današnjeg, s osmijehom će dr Roje.
Njezin je Damir, da i to kažemo, ugledni splitski ginekolog poznat i priznat u hrvatskim i svjetskim znanstvenim krugovima. Plan im je bio nakon fakulteta otići u SAD, ona kao najbolji student godine s prosjekom 4,96 na doktorski studij, a suprug s prosjekom 4,5 na znanstveni projekt, a prof. Matko Marušić je kumovao tome.
– Sve je bilo dogovoreno. Znali smo i gdje i kada. Ali dvojili smo oko tog izbora jer smo oboje u suštini htjeli radi kliničku medicinu, a ne znanost. To nam naš dragi prof. Matko Marušić, mislim, još uvijek nije oprostio. U takvim previranjima, u atmosferi nadolazećeg rata, dogodila se tako željena trudnoća i promjena plana! Mia, i to ratne 1991. godine! Borba u svakom smislu riječi. Na razini domovine i osobnoj razini. Borba za preživljavanje uz puno ljubavi i odricanja, uz puno detalja kojima smo nastojali pobjeći od sivila. Diplomski rad između dva podoja. Obavezni pripravnički staž koji smo volontirali i na kraju državni ispit 1992. godine, u jednom dahu priča dr. Roje.
I onda kad se trebala zaposliti – opet otrežnjenje.
– Nitko me neće! Ne mogu naći posao, a svi su me uvijek hvalili i tapšali po ramenima. Uvijek najbolja, uvijek prva, a sad…Radila sam svuda u Splitu i okolici, od staračkih domova, do urbanih ambulanti, od Muća do Dugopolja, predavala anatomiju u srednjoj medicinskoj školi… I tako šest godina, polako gubeći nadu da ću ikada dobiti specijalizaciju, prisjeća se tih vremena. Na kraju je dobila i završila specijalizaciju, otorinolaringologiju.
– To je teška kirurška specijalizacija i traži puni fokus, strpljenje i izdržljivost. I zato hvala sportu na kondiciji i spremnosti tijela da to podnese. Srećom sam bila okružena divnim kolegama anesteziolozima, susretljivim instrumentarkama i starijim medicinskim sestrama koji su na moje brojne upite uvijek spremno odgovarali i pružali mi dodatnu sigurnost u radu. Svima veliko hvala! Od mentora, prof. dr. Ive Glunčića naučila sam sve o krirurgiji, a zahvaljujući tadašnjem šefu prof. Račiću, koji je stigao nakon dr. Glunčića, operirala sam svugdje po svijetu. Jednom je tadašnji ravnatelj KBC – a Split, prof. Dujomir Marasović rekao da sam ja najbolji izvozni proizvod splitske bolnice! Tako sam se i osjećala. Iz malog Splita u veliki svijet, iskreno će dr Roje.
Nakon 17 godina rada u KBC-u Split postala je privatni liječnik. Nije to nikada bio njezin izbor, tako su odlučile okolnosti.
– Otišla sam s mjesta zamjenika predstojnika Klinike, zamjenika pročelnika Katedre i voditelja Odjela za dječju otorinolaringologiju. Otišla sam jer je moja vizija bila malo drugačija od vizije koja se spremala. Kad zapušu neki vjetrovi možda je bolje otići, kaže.
>Već deset godina ima svoju ordinaciju i s veseljem kaže kako je ambulanta uvijek puna, ljudi rado dolaze i prepoznaju predanost i kvalitetu, a od 2022. godine je i članica Hrvatske akademije medicinskih znanosti.
– Ovakav rad daje mi mogućnost organizacije posla i rasporeda odmora i rada prema vlastitim kriterijima uz osmišljavanje slobodnog vremena na način koji najviše volim: obitelj, prijatelji i sport. Sport je bio i ostao važan dio mog života i redovito gledam nogomet i rukomet na televiziji ili uživo. Obožavam energiju mase i huk s tribina. Obožavam borbenost i zajednički duh na travnjaku ili na parketu. Ali iznad svega danas volim badminton i moju „badmintonsku sektu“ zaljubljenika u ovaj zahtjevni sport.
Od lani čak igram na turnirima ADA lige. Nikad nije kasno! Sve što sam radila u životu pomoglo mi je u nekim aspektima medicinske struke i učinilo me boljim i kompletnijim liječnikom. A najviše od svega veseli me činjenica da u zenitu ove avanture vidim nasmijano lice naše kćeri Mie i velike crne oči naše unučice Lucije! Rekli bi u Splitu „Vridilo se rodit!“ emotivno će dr. Roje.
Ljubav za badminton i to onaj rekreativni rodila se u maloj dvorani Pomak, na splitskim Stinicama.
– Dugo su me nagovarali da se priključim igri na velikom terenu i na malo ozbiljnijoj razini, ali nekako nisam imala dovoljno samopouzdanja, priznaje dr. Roje.
No kako kaže, ipak jedan telefonski poziv, od njoj tada nepoznate osobe, a sada njezinoga partnera u mješovitim parovima i uvjeravanje “ma možeš ti to, dođi i probaj…” u dvije i pol godine promijenio je sve. Priključila se toj velikoj badminton obitelji entuzijasta čiji broj iz dana u dan raste.
Sada ćemo otkriti i glavnog “krivca” za ovaj sport.
– Na badminton me “navukao” moj dragi kolega Ivica Pavičić i često bismo nakon 24 satnog dežurstva u devet ujutro već bili na terenu. On je bio jako strpljiv i poticajan, a ‘jednom sportaš uvijek sportaš’ u meni je bez problema prihvaćao njegove upute i savjete. Mišići su usvojili neke druge pokrete, a brzine nikad nije manjkalo kao ni koncentracije koja je jako važna u badmintonu, govori dr. Roje. Moj prvi turnir bio je prije dvije godine u Varaždinu. Tada sam igrala C kategoriju u mješovitom paru i ženskom paru, tu treba pojasniti kako se ADA liga igra u 4 kategorije: A, B, C i D.
Već u prvoj sezoni osvojila sam C kategoriju i prešla u višu B kategoriju u kojoj igram sada. Ove godine od pet turnira sam u četiri bila zlatna i u jednom srebrna u ženskom paru. U mješovitom dvaput zlatna, jednom brončana… Kaže moj suprug, koji me vjerno prati na svim natjecanjima i trpi moju ovisnost o badmintonu: “Ti sama imaš više godina negoli svi ostali na postolju!” želeći istaknuti da prosjek godina natjecatelja u B kategoriji je sasvim sigurno ispod 30, a ja imam 57, s osmijehom će dr. Roje.
Kad je pitaju što vidi u badmintonu ne može to točno definirati, no kaže:
– Sigurno znam da djeluje kao antistresni program i bijeg od svakodnevice. Posao liječnika je stresan, prepun odgovornosti i uistinu ti treba povremeno razbistriti glavu i misliti tih sat ili dva samo na pero koje leti, obranu od smesha i kako “prodati krivo oko” suparniku na mreži… Igra u paru je posebno zanimljiva jer puno ovisi o suradnji partnera, dogovoru i načinu “pokrivanja” terena. Ako ništa drugo, zbog badmintona sam sigurno smirenija liječnica. Dobra atmosfera na treningu, natjecateljski duh, radost druženja puno je bolji antidepresiv od farmakološke pomoći. Moji prijatelji koji se na bave sportom teško razumiju što zapravo radim. Dosta su me na početku zadirkivali i ponekad zamjerali jer uvijek trčim na trening, ali sada i oni vide da je to nešto što mi puno znači i postali su mi podrška, zadovoljno će dr. Roje.
Osim igre, badminton joj je donio u život brojne drage ljude, poneki su joj postali i pravi prijatelji i zato ta priča ima i dodatnu dimenziju. Inače, Badminton klub Split osnovan je 2006. kao sportsko udruženje, a 2008. je registriran u Hrvatskom badminton savezu. Sudjeluje u brojnim natjecanjima i u svim starosnim kategorijama.
– Ja sam dio seniorskog ogranka koji broji otprilike 50ak članova. Aktivni smo sudionici na turnirima regionalne ADA lige koja se odvija u sedam gradova: Ljubljana, Sarajevo, Brežice, Beograd, Opatija, Varaždin i Zagreb. Na tim turnirima bude preko 270 natjecatelja i taj jedan dan dvorana se pretvara u pravo borilište, ali s puno ljubavi, prijateljstava, emocija i druženja.
Poziva one koji su u Splitu ili negdje blizu da dođu na prvi ADA turnir u Splitu, u dvorani na Gripama 10. svibnja od 8.30 do 20.30.
Vidjet ćete oko 300njak istinskih zanesenjaka koji ustrajno rade na svom tjelesnom, emocionalnom i duševnom zdravlju kroz bavljenje sportom koji se igra cijelu godinu, ne ovisi o vremenskim prilikama i nema limit godina!
Na ovaj je način naš Split stavljen na badmintonsku pozornicu međunarodnog karaktera. Uz pomoć sponzora i volonterskog rada brojnih članova pokazat ćemo još jednom kakav je Split domaćin. I to u tjednu kada slavimo našeg zaštitnika Sv. Dujma! Dobrodošli u Split grad povijesti, kulture, čistog mora i zabave, a ovaj put i u grad badmintona!
Volim medicinu, badminton, ali najviše od svega veseli me činjenica da u zenitu ove avanture vidim nasmijano lice naše kćeri Mie i velike oči naših unučica Lucije, Marte i Anđele. Rekli bi u Splitu „Vridilo se rodit!“ emotivno će dr. Roje. Ovim ćemo i završiti inspirativnu priču o dr. Željki Roje, iz ordinacije do terena, od nesuđene nam kolegice novinarke do članice Akademije medicinskih znanosti, od prekinute rukometne karijere do zlata u badmintonu. Neka takav uspješan niz što duže traje.
Preuzeto sa: www.portalzdravlje.hr
Ojdana Koharević
Akcija obuhvaća sustavnu edukaciju djece, roditelja i odgajatelja na razne teme iz područja otorinolaringologije, s posebnim osvrtom na praktičnim znanjima o strukturi i funkciji vanjskog, srednjeg i unutarnjeg uha.
Kako je najveći broj nagluhosti u dječjoj dobi vezan uz probleme srednjeg uha i lošu funkciju E.cijevi svakom uključenom djetetu je učinjena timpanometrija uz pisanu privolu roditelja. U akciji je bilo uključeno 6 dječjih vrtića iz Splita i 1 vrtić iz Kaštela:
1. Ružmarin
2. Zvončić
3. More
4. Mimoza
5. Mirta
6. Agava
7. Maslina
Pregledano je 173 djece, a negativan nalaz na timpanogramu je imao 41 dijete (jednostrano ili dvostrano). To je u postotku 23.7 % ispitivane populacije što odgovara svjetskim standardima.
U sklopu akcije održana je i serija predavanja za roditelje i odgajatelje :
1. Tonzilarni problem – u DV Ružmarin i DV Maslina u Kaštelima
2. Liječenje sekretornog otitisa u djece – DV Ružmarin i More
3. Problem začepljenog nosa u djece – DV More i DV Maslina – Kaštela
4. Strana tijela uha, grla i nosa u djece – DV Ružmarin i Mimoza
U akciji je sudjelovala ms Josipa Mlikotić i prof Željka Roje.
Akcija je započela u rujnu 2023. i završila u lipnju 2024.
Djeca u zamoljena likovno se izraziti o onome što su naučili tijekom edukacije pa ćemo sukladno tome napraviti malu izložbu dječjih radova na koju su pozvani svi ljudi dobre volje uljučujući sve
odgajatelje koji su sudjelovali u našoj akciji.
Kontakt telefon je 0913648644.
O koroni i alergiji, o glasnicama i cijepljenju…. Poslušajte!
Sezona alergije na ambroziju tek je započela, a istovremeno se nosimo s pandemijom. Liječnica je objasnila kako razlikovati simptome i olakšati život s alergijom.
Simptomi COVID-19 bolesti najčešće su respiratorne prirode pa tako liječnici upozoravaju na šmrcanje, kašalj i druge tegobe dišnih puteva. Ipak, otorinolaringologinja izv.prof.prim. dr.sc. Željka Roje, dr. med. ističe kako postoje razlike.
– Kad je riječ o Covidu – 19, rijetko se pojavljuje izrazito curenja nosa i svrbež sluznice te očiju, a kod alergija je to vodeći simptom. Dodatno, kod određenog broja alergičara nema tih simptoma, nego se javlja izrazita začepljenost nosa i posljedično tome gubitak osjetila njuha zbog otečene sluznice. Pacijenti s Covid – 19 gube njuh bez začepljenja nosa i mogu normalno disati, dok je kod ljudi s alergijom disanje iznimno otežano, pa je i to velika razlika. I u konačnici, kod Covid – 19 se pojavljuje makar malo povišena tjelesna temperatura kao znak infekcije, dok u slučaju alergije nema febriliteta – pojašnjava prof. Roje navodeći kako sve ovo specijalistima olakšava dijagnostiku.
Ipak, treba biti pažljiv te uzeti u obzir anamnezu pacijenta i je li od ranije imao alergiju ili se ona tek pojavila te provjeriti epidemiološku sliku i je li čovjek bio u kontaktu s oboljelima kako bi se otklonila sumnja na zarazu. Dodatno, mnogi su ranije bili zabrinuti navodeći da korištenje kortikosteroida i antihistaminika kod ljudi s alergijom oslabljuje imunološki sustav te su zato podložniji zarazi.
– To nije točno jer je prije svega riječ o vrlo malim dozama koje se primjenjuju lokalno, tako da nemaju nikakvog utjecaja na imunitet. Razdoblje cvjetanja ambrozije je od 15. kolovoza do 5. listopada i ljudi s alergijom bi tada svakako trebali koristiti propisanu terapiju, uključujući antihistaminike i intranazalne kortikosteroide – nastavlja prof. Roje.
Savjetuje ljudima s alergijom da redovito prate biometeorološku prognozu i peludni kalendar te da obrate pažnju na koncentraciju polena ambrozije u zraku. Svakako valja boravak u prirodi svesti na minimum, a prije svakog izlaska iz stana treba se dobro pripremiti.
– U ljekarnama se bez recepta mogu kupiti sprejevi za nos koji služe kao filter u zaštiti sluznice u kontaktu s alergenom te prije izlaska treba nanijeti takav sprej. Po povratku u stan valja oprati odjeću te se istuširati i oprati kosu kako biste uklonili čestice alergena, a posebno treba isprati sluznicu nosa fiziološkom otopinom kako bi se količina alergena u nosu svela na minimum – savjetovala je prof. Roje.
