O koroni i alergiji, o glasnicama i cijepljenju…. Poslušajte!

Sezona alergije na ambroziju tek je započela, a istovremeno se nosimo s pandemijom. Liječnica je objasnila kako razlikovati simptome i olakšati život s alergijom.

Simptomi COVID-19 bolesti najčešće su respiratorne prirode pa tako liječnici upozoravaju na šmrcanje, kašalj i druge tegobe dišnih puteva. Ipak, otorinolaringologinja izv.prof.prim. dr.sc. Željka Roje, dr. med. ističe kako postoje razlike.

– Kad je riječ o Covidu – 19, rijetko se pojavljuje izrazito curenja nosa i svrbež sluznice te očiju, a kod alergija je to vodeći simptom. Dodatno, kod određenog broja alergičara nema tih simptoma, nego se javlja izrazita začepljenost nosa i posljedično tome gubitak osjetila njuha zbog otečene sluznice. Pacijenti s Covid – 19 gube njuh bez začepljenja nosa i mogu normalno disati, dok je kod ljudi s alergijom disanje iznimno otežano, pa je i to velika razlika. I u konačnici, kod Covid – 19 se pojavljuje makar malo povišena tjelesna temperatura kao znak infekcije, dok u slučaju alergije nema febriliteta – pojašnjava prof. Roje navodeći kako sve ovo specijalistima olakšava dijagnostiku.

Ipak, treba biti pažljiv te uzeti u obzir anamnezu pacijenta i je li od ranije imao alergiju ili se ona tek pojavila te provjeriti epidemiološku sliku i je li čovjek bio u kontaktu s oboljelima kako bi se otklonila sumnja na zarazu. Dodatno, mnogi su ranije bili zabrinuti navodeći da korištenje kortikosteroida i antihistaminika kod ljudi s alergijom oslabljuje imunološki sustav te su zato podložniji zarazi.

– To nije točno jer je prije svega riječ o vrlo malim dozama koje se primjenjuju lokalno, tako da nemaju nikakvog utjecaja na imunitet. Razdoblje cvjetanja ambrozije je od 15. kolovoza do 5. listopada i ljudi s alergijom bi tada svakako trebali koristiti propisanu terapiju, uključujući antihistaminike i intranazalne kortikosteroide – nastavlja prof. Roje.

Savjetuje ljudima s alergijom da redovito prate biometeorološku prognozu i peludni kalendar te da obrate pažnju na koncentraciju polena ambrozije u zraku. Svakako valja boravak u prirodi svesti na minimum, a prije svakog izlaska iz stana treba se dobro pripremiti.

– U ljekarnama se bez recepta mogu kupiti sprejevi za nos koji služe kao filter u zaštiti sluznice u kontaktu s alergenom te prije izlaska treba nanijeti takav sprej. Po povratku u stan valja oprati odjeću te se istuširati i oprati kosu kako biste uklonili čestice alergena, a posebno treba isprati sluznicu nosa fiziološkom otopinom kako bi se količina alergena u nosu svela na minimum – savjetovala je prof. Roje.

Oduvijek je bila odlikašica, i to ona vrsta s prosjekom ocjena od 5, 0. Osnovnu školu završila je u Trogiru, a potom i splitsku Realku, sadašnju V. gimnaziju Vladimir Nazor.

– Učenje mi nikada nije bilo teško. Jako brzo memoriram podatke, mogu učiti za stolom, na podu, čak i u maloj tuš kadi, što se i događalo kada sam spremala stručni ispit. U to doba sam sa suprugom i malom kćerkicom Mijom živjela smo u stanu od 33 kvadrata, a pošto učim naglas morala bih se zatvoriti u kupaonicu – prisjeća se naša sugovornica.

Željka Roje diplomirala je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – Studij u Splitu 1992. godine. Medicinski fakultet još nije bio sastavnica Sveučilišta u Splitu, ali je, napominje ona, vrlo brzo zahvaljujući iznimnom trudu nekih dragih i upornih profesora postao dio splitske sveučilišne obitelji i jedna od njenih perjanica.

UČENJE I RAD

Fakultet je bio zanimljiv i izazovan, posebno na kliničkim predmetima koji traže povezivanje prethodno naučenog i integraciju u vlastiti sustav promišljanja i intuicije. Odmah na prvoj godini studija upoznala je svoga supruga, prof.dr. Damira Roju, i to je bio početak njihovog zajedničkog putovanja; stručnog i životnog.

– Jedno drugome smo bili stalna potpora i referentna osoba kako, koliko i na koji način učiti, naučiti i prezentirati svoje znanje, što je s obzirom na naše kriterije bilo, kako to sada sagledavam, pretjerano detaljno. Oboje smo diplomirali u roku, a kao apsolventi smo se vjenčali i dobili kćerkicu. Bila je ratna 1991. Uvijek mi je žao što su mi se tako divne stvari dogodile u tuzi, neimaštini, strahu za život koji tek nastaje – spominje se dr. Roje.

Na upit koji su joj profesori tijekom studija ostavili najdublji trag, ima spremne odgovore.
– Definitivno karizmatični profesor Matko Marušić na pretklinici i profesor Zvonko Rumoldt na klinici. Neki ljudi jednostavno imaju dar prenijeti znanje, a neki nemaju. I to čini razliku. Osim toga, dobar si predavač ako govoriš o onome što živiš i što radiš svaki dan, a ne o onome što si samo negdje pročitao i naučio napamet. Dinamičan i zanimljiv predavač održava atmosferu u grupi, djeluje poticajno, potkrepljuje ono što iznosi primjerima iz prakse… – drži dr. Roje, a nije zaboravila spomenuti ni njezinoga mentora na diplomskom radu, prerano preminulog prof. Radovana Vidovića koji ju je, sjeća se sa zahvalnošću, naučio kao napisati znanstveni rad i kako razlučiti važno od nevažnog.

Zanimalo nas je kako se odlučila za ORL specijalizaciju, je li to baš bila njezina želja. Tvrdi da nije. Bilo je to, podsjeća, ratno vrijeme i specijalizacije su se dobivale “na kapaljku“.
– Usprkos prosjeku ocjena od 4,96 i objavljenom diplomskom radu u indeksiranom časopisu, čak šest godina sam se bezuspješno natjecala na razne specijalizacije, ali bez rezultata. Danas je to puno pravednije i lakše. U međuvremenu sam radila po cijeloj županiji: Muć, Klis, Vranjica, Mravince, Kučine, Dugopolje, ambulante u Splitu, između ostalog i u ambulanti u Staračkom domu u Vukovarskoj i Lovretu, predavala sam u srednjoj Medicinskoj školi…

Bilo je to jako teško razdoblje i udarac na moj ego. Kako to? Sve sam napravila kako treba: odlične ocjene, diplomirala u roku, i u jedinoj bolnici u Splitu za mene nema mjesta? A gdje god sam bila na stažu svi su me tapšali i govorili “joj, kad bi ti mogla ovdje ostati!“ – prisjeća se teških početaka i priznaje da joj je to kao mladoj osobi punoj ambicija i elana bilo teško razumjeti i prihvatiti. Razočaravajuće “povratnice“ dokumentacije priložene na natječaj bile su joj noćna mora.

– I onda je došla 1998. i prof. Ivo Glunčić i ORL odjel KBC Split su organizirali Kongres hrvatske otorinolaringologije s međunarodnim sudjelovanjem i trebao je netko tko tečno govori engleski i služi se računalom. To je danas normalno znati, ali tada nije bilo. Prema preporuci otišla sam na razgovor kod prof. Glunčića i počela volontirati u travnju 1998. godine. U rujnu sam postala “sekundarac“, a u siječnju 1999. dobila specijalizaciju i zaljubila se u otorinu koja je izvanredan spoj konzervativne i kirurške struke i u potpunosti odgovara mom temperamentu – otkriva dr. Roje.

Čim je položila specijalistički ispit, postala je i asistent na Katedri za otorinolaringologiju, a nakon doktorata znanosti i docenture zamjenik voditelja katedre i tajnik. U istom takvom svojstvu je otišla iz KBC-a Split raditi u privatnu kliniku. Bilo je to 2013. i bila je svjesna da ne može zadržati kumulativni radni odnos, iako joj nije jasno zašto je propis takav, ali se nadala normalnoj satnici i radu sa studentima, jer jako voli taj posao.
Nastavila je predavati na Studiju na engleskom jeziku i izbornoj nastavi iz Medicine spavanja, a usto radi i kao međunarodni edukator o radiofrekvencijskoj kirurgiji glave i vrata u Londonu, Mariboru, Indiji, Estoniji i Norveškoj, čak jednom davno i u kineskom Wuhanu, gradu koji će zauvijek ostati upamćen kao izvor koronavirusa.

VELIKI JAVNI ANGAŽMAN

Mentorica je 20 diplomskih radova studentima medicine, na dvije doktorske disertacije, redovito publicira znanstvene članke u suradnji s kolegama, dakle, radi kao i kada je bila u bolnici. Za sebe tvrdi da nije klasični privatnik, već bolnički liječnik i edukator po vokaciji.
Da imam potrebu educirati, dokazuje i njezin veliki javni angažman. Oduvijek je, kaže, smatrala kako je edukacija najvažnija u prevenciji i liječenju bolesti. To se pokazalo i sada u vrijeme COVID-19 pandemije. Edukacija se, smatra ona, ne odnosi samo na medicinske profesionalce, već i na laike.

– Nije dovoljno biti samo profesor na Medicinskom fakultetu i poučavati studente i medicinske sestre, već treba poučiti “običnog čovjeka” kako se brinuti o vlastitom zdravlju i zdravlju najmilijih. Tako sam počela pisati priručnike za roditelje o “vrućim“ ORL temama koje muče njihovu djecu. Bila sam svjesna da je u svijetu napisano puno raznih ambicioznih priručnika, ali ciljani savjeti o jednom malom segmentu prilagođeni lokalnim uvjetima i okolnostima, temperamentu i karakteru stanovnika uvijek nađu svoje čitače i slušače – smatra dr. Roje.

To je ujedno bio i razlog zbog kojeg je napisala prvu brošuricu “Mama, boli me uho!“. Nakon što su je pročitale i razumjele prijateljice i susjede koje nisu “medicinarke”, priručnik je mogao u tisak. I onda je krenulo dalje s tonzilama, s nosom, grloboljom, alergijama, nosnom sluznicom…
Reakcije ljudi na njezine edukativne brošure su uistinu odlične, a sada priprema i knjigu koja bi to sve objedinila i uključila još neke zanimljive teme iz dječje otorinolaringologije.

– Moja je želja bila da svaka mama u našem gradu ili županiji na prvom pregledu u pedijatra dobije ovu knjižicu koja bi joj bila vodič kroz Scile i Haribde respiratornih infekcija i problema u djece. Ali, nekako nije bilo sluha za tu ideju pa sam to riješila na drugi način i nadam se da ćemo do kraja godine imati knjižicu u rukama. Pandemija nam je malo poremetila planove i presložila prioritete, ali vraćamo se polako u svakodnevicu i idemo dalje – optimistična je naša sugovornica.

A na istom tragu su i edukacijski amaterski video klipovi koje su njezin suprug i ona snimali u vrijeme totalnog lockdowna. Naime, odlukom Kriznog stožera sve privatne ambulante su prestale raditi 20. ožujka 2020. i osjećala se, kaže, beskorisno s ogromnim teretom moralne odgovornosti zbog nečinjenja ničega!

– Pa cijeli svoj vijek sam trenirana liječiti ljude, pomagati kad je najteže i sad kad je takva ugroza tu među nama ja stojim kući! I ne radim NIŠTA! A to je respiratorni virus! I ja sam respiratorni doktor! S ogromnim iskustvom rada s takvim bolesnicima. I zato sam nakon nekoliko dana u dogovoru sa suprugom nazvala prof. Julija Meštrovića, ravnatelja KBC Split i stavila se na raspolaganje u respiracijski centar ako bude potrebe.

Njegova reakcija mi je potvrdila ispravnost odluke i umirila savjest. Već sutra su krenule pripreme za videa pod sloganom “Ostani kući i nešto nauči!“ čiji je cilj bio približiti neka stanja i bolesti iz otorinolaringologije, poučiti ljude samopomoći kako bi što manje išli u KBC Split i na taj način čuvali sebe i svoje obitelji i, naravno, kolege koje su bile zatrpane poslom u novim neprirodnim uvjetima – prepričava dr. Roje.

POTICAJNA SREDINA

Reakcije su bile odlične: preko 10 000 pregleda za svaki video na Facebook stranici “ORL ordinacija Željka Roje”, riječi zahvale i ohrabrenja koje je dobivala bile su pravi znak da je odradila odličan posao.
Upitali smo je i kakvi su današnji studenti. Kaže da su puno samosvjesniji od njezine generacije: točno znaju svoja prava i obveze, izravniji su u iskazivanju svojih želja, mobilniji… A za Medicinski fakultet Sveučilišta u Splitu će reći kako je to izuzetno produktivna, poticajna sredina u kojoj se vrijedni i ambiciozni mogu prepoznati i napraviti razliku.

– Broj produciranih znanstvenih radova, uspješnost naših mladih kolega u inozemstvu i prenošenje i nesebično dijeljenje znanja u matičnoj ustanovi daju širinu i pečat cijelom Sveučilištu u Splitu. Pa i sam rektor je s Medicinskog fakulteta, zar ne? – poentira dr. Roje.
Davno su prošla vremena kad su medicinari znali samo medicinu! Danas su to, kaže dr. Roje, kompletne osobe, društveno osviještene, s brojnim interesima i uspjesima u raznim poljima, glazba, sport, inovatorstvo…

– Pravilnim poučavanjem dobijete mogućnost utjecaja na mlade ljude, na generacije koje dolaze. Zato treba biti dostupan, jednostavan, graditi autoritet na znanju, a ne na sili. Stoga profesori moraju biti naši najbolji ljudi kako bi pomogli u stvaranju i oblikovanju još boljih i sretnijih ljudi i budućih kolega. Profesori moraju biti otvoreni promjeni stavova i razmišljanja sukladno novim znanstvenim dostignućima i istraživanjima, posebno u medicini i zaboraviti na dogmatski pristup kakvom smo u puno navrata svjedočili tijekom školovanja. Trebaju i sami stalno učiti, biti otvoreni za razmjenu iskustava i znanja i biti dio akademske zajednice u pravom smislu riječi – poentira je dr. Roje i za kraj čitateljima Universitasa poklonila citat Richarda Bacha:
”Najprostija pitanja su i najteža pitanja. Gdje si došao na svijet? Gdje ti je dom? Kamo ideš? Što radiš? Razmisli o tome, ponekad, i gledaj kako se odgovori mijenjaju.“

Strast za rukometom i novinarstvom

Tijekom školovanja, Željka Roje je u životu imala i puno drugih interesa koji su je, kako kaže, okupirali više i od škole: rukomet i novinarstvo na prvom mjestu.
– Trenirala sam rukomet od svoje desete do dvadesete godine. Svakodnevni treninzi, utakmice vikendom, pripreme za novu sezonu… to te nauči disciplini, boljoj organizaciji vremena, nauči te da se nosiš s porazima i pobjedama i da ih dijeliš s ostatkom ekipe. Neprocjenjivo! – tvrdi ona.

PIŠE DIANA BARBARIĆ
2. lipnja 2020. – 14:46
Izvor: Slobodna Dalmacija

Dulji boravak u zatvorenim prostorima, pregrijavanje prostora i slabije provjetravanje pogoduju širenju virusa u zimskim mjesecima. To se posebno odnosi na djecu u školama i vrtićima.

Začepljen Vam je nos, ili možda nekontrolirano curi? Boli Vas grlo, peče, suho je? Kišete, kašljete? Osjećate se malaksalo, nemate apetita, možda imate i povišenu temperaturu?

Vi ste samo jedan(na) od onih koji i ove zime imaju akutnu infekciju gornjih dišnih putova, točnije običnu prehladu!

Znate li da od obične prehlade možete oboljeti i do 4 puta godišnje, a da to nije zabrinjavajuće? A djeca čak do 10 puta ili više ukoliko idu u jaslice ili dječji vrtić?

I tako iz godine u godinu! Ako napravimo ekstrapolaciju na cijeli životni vijek to znači sljedeće: tijekom života imamo oko 200 prehlada, što čini 3 do 5 godina našeg života! Zapanjujuće, zar ne?

Preko 200 različitih sojeva virusa

Obična prehlada je virusna infekcija gornjih dišnih putova koju uzrokuje preko 200 različitih sojeva virusa. Šire se jako brzo, jer se prenose kapljičnim putem (govorom, kihanjem, kašljanjem, smijanjem…) Kihanjem se npr. u zrak rasprši 100.000 virusa i to u radijusu od 3.5 metra. Svaka od tih kapljica može preživjeti u okolišu npr. na uredskom stolu, školskoj klupi, mobitelu, priboru za jelo, naslonu stolice ili držačima za ruke u tramvaju ili autobusu oko 48 sati. Zato često nismo ni svjesni da smo se i kad smo se i od koga zarazili.
Stoga dulji boravak u zatvorenim prostorima, pregrijavanje prostora i slabije provjetravanje pogoduju širenju virusa u zimskim mjesecima. To se posebno odnosi na djecu u školama i vrtićima, jer okupljanje više osoba na jednom mjestu, život i rad u grupama doprinosi širenju ovih bolesti.

Ulazna vrata virusima prehlade su sluznice gornjih dišnih putova (nosa, nosnog dijela ždrijela i ždrijela). Na mjestu ulaska dolazi najprije do kolonizacije, potom infekcije i na kraju imunološkog odgovora organizma na prisutnost virusa s posljedičnom upalom.

Tako za simptome prehlade nisu odgovorni samo i isključivo virusi, već i obrambeni mehanizmi našeg tijela koji stvaraju određene molekule i spojeve koji posredno pogoršavaju simptome bolesti. Sve je to očekivano međudjelovanje i borba mikro i makroorganizama u cilju lokalizacije infekcije i očuvanja vlastitog integriteta i zdravlja.

Zato borba protiv akutnih virusnih infekcija gornjih dišnih putova mora biti sveobuhvatna. Jer u suštini su to samoograničavajuće bolesti za koje ne postoji specifično uzročno antivirusno liječenje. Naše tijelo mora samo odraditi najveći dio posla, a brojne mjere i lijekovi koje uzimamo samo umanjuju simptome bolesti, skraćuju njezino trajanje  i poboljšavaju kvalitetu života!

Komplikacijama su posebno podložna mala djeca

Za razliku od prehlade, gripa je vrlo ozbiljna bolest koja neliječena sama po sebi može dovesti do smrtnog ishoda ili može izazvati ozbiljne komplikacije. Komplikacijama su posebno podložna mala djeca, kronični bolesnici i starije osobe. Putovi širenja su jednaki kao u prehladi tako da vrijede iste mjere opreza i prevencije.

Gripa se javlja epidemijski i uzrokuju je samo dva virusa: virus influenze A i B koji su nažalost podložni brojnim mutacijama i zato je pojava epidemije uvijek teško predvidiva kao i određivanje adekvatnog cjepiva.

Zato od gripe možete oboljeti više puta u životu i stoga je potrebno redovito cijepljenje svake godine.

Istaknimo razlike između prehlade i gripe:

Nekoliko savjeta za liječenje prehlade i gripe:

1. Djelujte na sve simptome: začepljen nos, curenje nosa, grlobolja, kihanje, kašalj, povišena tjelesna temperatura kako biste se što prije vratili svakodnevnim obvezama. To možete napraviti koristeći npr. tabletice koje su kombinirani pripravci analgetika, antipiretika i dekongestiva ili razne pripravke za lokalnu primjenu (dekongestivi, sprejevi, propolis…)
2. Nemojte se bojati vazokonstrikcijskih kapi za nos! Primijenjene prema uputama (3 puta dnevno do 7 dana) ne mogu oštetiti sluznicu nosa, a jako će Vam pomoći dok imate prehladu da biste lakše disali, da biste mogli spavati, da biste mogli jesti uz prisutan osjet mirisa i okusa. Budite oprezni s primjenom kapi u jako male djece (do 2. godine života) zbog mogućih kardioloških nuspojava!
3. Odmarajte se što više kako biste stvorili preduvjete vlastitom organizmu za što bolji i snažniji imunološki odgovor!
4. Pijte veće količine tekućine kako biste sekret iz gornjih dišnih putova razrijedili i što lakše iskašljali ili ispuhali kroz nos!
5. Ispirite redovito nos i sinuse opet u svrhu razrjeđivanja i eliminacije sekreta iz sinusa ili srednjeg uha, jer odstajali sekret predstavlja podlogu za rast i razvoj bakterija i time razvoj komplikacija prehlade (bakterijska upala srednjeg uha i sinusa).
6. Koristite lokalne pripravke hipertoničnih otopina za nos koji djeluju kao prirodni dekongestivi („otčepljivači“) po načelu osmoze bez vazokonstrikcije! Ovo je posebno korisno za djecu!
7. Za grlobolju koristite pastile ili sprejeve s lokalnim anestetikom i/ili antiseptikom.

Savjeti za prevenciju prehlade i gripe:

1. općedruštvene mjere:
   1. adekvatni pedagoški standardi u vrtićima i školama koji osiguravaju primjeren broj učenika odnosno djece po kvadratnom metru prostora, osigurano provjetravanje prostora, vlaženje zraka, higijena krevetića, igračaka i pribora za jelo
   2. socijalno-ekonomsko-zdravstveni standard koji osigurava:
      1. raznovrsnu prehranu bogatu vitaminima, elementima u tragovima, mikronutrijentima koji su ključni u imunološkom odgovoru u cjelini
      2. adekvatne uvjete stanovanja (grijanje, hlađenje, termoizolacija prostora, vlažnost prostorija)

• redovita tjelovježba

1. suvremenu medicinsku zaštitu i dostupnost liječnika i/ili ljekarnika
2. edukaciju stanovništva – sektor javnog zdravstva

2. osobne mjere :
   1. Voditi računa o zdravlju nosne sluznice tijekom cijele godine. Održavati redovito higijenu i toaletu korištenjem sprejeva za vlaženje i ispiranje, jer samo vlažna sluznica očuvanog integriteta može se uspješno oduprijeti brojnim virusima koji vrebaju u zimskim mjesecima. Ljeti sve te funkcije obavlja more!
   2. Izbjegavati nagle promjene temperature i vlažnosti zraka, jer to jako oštećuje sluznicu nosa i ždrijela. Stoga, kad izlazite iz vaših toplih domova u hladno zimsko jutro stavite nekakav šal ispred nosa i usta i dišite polako tako zaštićeni dok ne uđete u automobil ili neki drugi zatvoreni prostor!
   3. Boraviti na otvorenom što više (igrati se u parku, šetnja uz more…) Osim što je manja mogućnost prijenosa virusa, izloženost UV zrakama potiče stvaranje vitamina D u našem tijelu koji je važan imunoregulator! Uhvatite doslovno svaku zraku sunca tijekom zime!
   4. Ne voditi bolesnu djecu u vrtić ili školu, jer će se zbog njih razboljeti još puno djece.
   5. Prati redovito ruke, jer se virusi zadržavaju na njima do 48 sati! Ne razmjenjujte mobitele ili pribor za jelo!
   6. U prevenciji i liječenju prehlade mogu se koristiti i tzv. prirodni lijekovi kao npr. preparati Echinacee koji imaju i antivirusni i protuupalni učinak!
   7. NE uzimati antibiotike za liječenje prehlade. Narodna poslovica kaže: “Ako liječiš prehladu, traje 7 dana, a ako je ne liječiš, traje 7 dana”.

U slučaju gripe potrebno je potpuno mirovanje uz gore navedene lijekove. U slučaju teže kliničke slike uzimanje antivirusnih lijekova propisuje isključivo infektolog. Ponekad je potrebna i hospitalizacija.

VAŽNO!

ANTIBIOTICI SE NE PROPISUJU U LIJEČENJU PREHLADE ILI GRIPE OSIM U SLUČAJU KOMPLIKACIJA!

Važnost adekvatne primjene antimikrobnih lijekova ne ogleda se samo u pojedinačnom pristupu prema bolesniku već ima širi društveni značaj.

Često i pri opravdanoj primjeni imaju nuspojave (osipi, mučnina, proljev…)

Djeluju i na tzv. dobre bakterije koje se normalno nalaze u našem organizmu (koža, crijeva…) te narušavaju sklad međuovisnosti mikro i makroorganizama.

Imaju učinak ne samo na pojedinca nego i na čitavu zajednicu, jer se otporne bakterije lako šire i izazivaju teške i po život opasne kliničke slike.

Imajte ovo na umu prije otvaranja kućne apoteke s antibioticima!

Muče Vas problemi s disanjem na nos, imate alergijski rinitis, slabo čujete ili ste možda promukli? Tisuću je raznih problema u području glave i vrata zbog kojih vam može trebati pomoć otorinaloringologa

Tko još nije čuo za vrsnu liječnicu prof.dr.sc. Željku Roje, koju osim lijepe vanjštine trenutno krasi titula izvanrednog profesora primarijusa na Medicinskom fakultetu u Splitu kao i titula drage i ljupke, jedne od najboljih splitskih otorinolaringologica?

Željka Roje kojoj se životna misija pretvorila u samo jednu riječ – zdravlje, danas je na čelu privatne specijalističke ordinacije za otorinolaringologiju u Splitu iako je u mladim danima maštala o rukometnoj karijeri i sportskom novinarstvu, ali san o profesionalnom bavljenju sportom nažalost je prekinuo niz teških ozljeda nakon kojih se okrenula medicini.

Diplomirala je 1992. godine, a od 1998. do 2013. godine radila je u KBC Split, na Klinici za bolesti uha, nosa i grla s kirurgijom glave i vrata. Otišla je iz bolnice s mjesta pročelnice Kliničkog odjela za ontologiju i dječju otorinolaringologiju. Odluka koja nije donesena preko noći pokazala se itekako dobrom.

Vrata svoje ordinacije u Splitu, u kojoj radi u timu s asistenticom Ivanom Biuk, koja joj je kako kaže i lijeva i desna ruka, prof.dr.sc. Željka Roje otvorila je 8. prosinca 2014., a u nju danas dolaze djeca i stariji.

Zahvaljujući dugogodišnjem međunarodnom iskustvu, operiranjem diljem svijeta i znanstvenoj karijeri i ugledu prof.dr.sc. Željke Roje, s ovom svestranom doktoricom bilo nam je uistinu lako porazgovarati i o zdravstvenim ‘problemima’ današnjeg čovjeka. Ali krenimo redom.

Tko je Željka Roje?

– Teško je govoriti o sebi u trećem licu. Vjerojatno me ljudi koji me poznaju različito  doživljavaju. Svakako, osoba koja je  pokušavala i pokušava održati  ravnotežu  privatnog i poslovnog  života što je ponekad uistinu bilo teško. Osoba koja cijeni  zdravlje iznad svega, jer  dok si zdrav sve se zapreke mogu riješiti: trudom, radom, razgovorom, učenjem…

U mlađim danima maštali ste o rukometnoj karijeri i sportskom novinarstvu,  što je prevagnulo da se okrenete medicini, zdravlju?

– Evo u vrijeme ovog pozitivnog  rukometnog ludila i ponosa moram reći da je rukomet bio moj život  dugih 12 godina i  tada sam  bila sigurna  da će moj životni poziv biti  vezan uz sport.  Međutim, nakon nekoliko teških  ozljeda san o profesionalnom bavljenju sportom  je nažalost  morao biti potisnut i životna energija preusmjerena u nešto drugo. Medicina je bila uistinu slučajni odabir. Nisam od onih koji su  cijeli život znali što će biti kad odrastu.

Tek sa 17  godina odlučila sam da  ću studirati medicinu na veliku radost mog pokojnog oca. Kako sam kroz cijelo  školovanje bila odlikašica nije bilo problema pri upisu i korak po korak medicina i ja smo se  zbližavali i sve  bolje upoznavali i jako zavoljeli.

Gdje ste i kada i diplomirali?

– Diplomirala  sam 1992.  na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – Studij u Splitu. To je bilo vrijeme kada  Split nije imao Medicinski fakultet  već  je bio ispostava Zagrebačkog sveučilišta. Danas  s ponosom možemo reći da imamo  izvanredan Medicinski fakultet Sveučilišta u Splitu!

Educirali ste se i van Hrvatske?

– Bavljenje medicinom je  cjeloživotno učenje. Ma koliko dugo radili ovaj posao  uvijek možete nešto novo naučiti. Kao mladi liječnik puno sam naučila od  naših  iskusnih medicinskih sestara i instrumentarki  u operacijskoj  dvorani, od starijih  kolega, kolega  drugih specijalnosti…

Odlasci u inozemstvo  su sastavni dio tog procesa  učenja i praćenja novih  dostignuća,  tehnika, načina liječenja.

Moje najljepše iskustvo bilo je  boravak na  jednoj od najpoznatijih  klinika u svijetu –  Mayo klinici, Rochester, Minnesota, USA. To  je  pravi primjer  dobre  edukacije specijalizanata i pripreme  za brojne izazove na  koje liječnik kirurške  struke  može  naići u svom profesionalnom  životu.

Tijekom specijalizacije priprema te se  da budeš i dobar kirurg, i dobar  znanstvenik i  dobar  nastavnik. Ukoliko ne zadovoljavaš  na svim tim poljima ne možeš ostati  na Mayo klinici. Način komunikacije među  specijalizantima i specijalistima, otvorenost prema kritici i pokušaji mijenjanja  stavova su za mene bili   fascinantni.

Upijala sam otvorenih  očiju svaki segment njihova rada, trudila se sudjelovati u  svim oblicima edukacije i vratila se  bogatija za perspektivu „Kako se educirati da postaneš  kompletan liječnik u univerzitetskoj bolnici?“

Vidjeli ste kako sve što se tiče bolnice funkcionira u Hrvatskoj, vani ste vjerojatno susreli neki drugi sustav, možemo li uspoređivati hrvatsko zdravstvo i neko zapadnoeuropsko ili američko?

– Osim ranije navedene  sustavne i detaljne  edukacije prožete brojnim provjerama  znanja i kompetencija osnovna je razlika u  dostupnosti  najsuvremenijim tehničkim  dostignućima primjenjenim u medicini. Opremljenost operacijskih  dvorana, neograničenost   budžetom,  mogućnost edukacije na teret klinike u kojoj radiš (gotovo sve  moje edukacije plaćene su donacijama ili iz vlastitih sredstava) je ono što čini razliku.

Ono u čemu smo ravni, ako ne i bolji su ljudi. Kirurška spretnost i lucidnost hrvatskih liječnika ne zaostaje nimalo za bilo kojom klinikom u  svijetu. Dapače!

Za ilustraciju toga ja sam godinama  službeni edukator  za radiofrekvencijsku kirurgiju u području glave  i vrata u cijelom svijetu: operirala sam u Norveškoj, Estoniji, Sloveniji, Indiji, Kini, Engleskoj… Iz „male“ Hrvatske!

Koliko ste dugo radili u KBC Split, na kojem odjelu, klinici?

– U KBC-u Split sam radila od 1998. – 2013. na Klinici za bolesti uha grla i nosa s kirurgijom glave i vrata.

Što je prevagnulo da iz bolnice odete s mjesta mjesta pročelnice Kliničkog odjela za ontologiju i dječju otorinolaringologiju? Da je vrijeme za novi korak – otvaranje vlastite specijalističke ordinacije?

– Nikada sebe nisam vidjela kao privatnika i mislila sam da  nikada neću napustiti  bolnicu. U tih  15 godina praktički sam živjela  bolnicu i za bolnicu  često nauštrb vlastite obitelji. Dani su prolazili jedan za drugim  u stalnom radu, dežurstvima, napredovanju u znanstvenom i nastavnom  smislu i mislila sam da je to jedini svijet kojem uistinu pripadam i kojeg  želim malo drugačije organizirati kako bi iskoristivost ljudi, resursa i vremena bio što bolji. Ljudi su to obično  doživljavali kao  beskrajnu ambiciju, ali ja jednostavno  ne znam drugačije. Kako  je moj suprug liječnik  i  isti kao i ja neprestano  smo podizali jedan drugome  ljestvicu u onome „ Brže, više, jače!“ i trudili se drugima objašnjavati kako se neke  stvari mogu  promijeniti na bolje.

Ali, godine  donesu mudrost i shvatiš da trud nije uvijek  dovoljan i da ne možeš promijeniti sustav. To je značilo da se  moram promijeniti ja. Kako se geni i životni postulati na kojima počiva  cijeli tvoj rad i življenje ne mogu mijenjati promijenila sam sredinu.

Nije mi  bilo lako. Odluka je sazrijevala nekoliko godina i kad  sam ju donijela znala sam da  je jedina moguća. Nikada nisam požalila i o vremenu u bolnici razmišljam  sada s nekim odmakom uvijek pozitivno i s  posebnom dragošću, jer me je puno toga naučilo, dovelo mi u život puno dragih ljudi, i pacijenata i kolega.

Nikome ništa ne zamjeram i bilo bi mi drago da ni meni nitko ne zamjera ništa, jer svi smo mi tu radi naših bolesnika, naših studenata, specijalizanata  i svojim radom i primjerom moramo pokazivati najbolje od sebe. Ja sam uvijek otvorena za suradnju  i zajedničke projekte.

U Splitu ste vrlo hvaljena u odnosu rada s djecom. Koja je tajna?

– Hvala Vam na pohvali. A nema  tu tajne! Jednostavno volim djecu i djeca vole mene. To ili imaš ili nemaš. Nema glume, jer vas djeca  brzo pročitaju.

Uvijek se trudim  gledati ih  kao osobe, obraćati im se izravno tako da se osjećaju kao subjekti, a ne kao objekti. Primjerice: ‘Dobar dan. Ti si Marko? Pa Marko zašto si ti danas  došao u tete Željke umjesto da se igraš vani ili da si u vrtiću ili školi? Što te smeta?’,… i tako razgovor krene

Trudim se objasniti im svaku pretragu – posebno neke koje  su malo neugodne jednostavnim jezikom prilagođenim djeci.

Isto tako  rijetkom nosim bijelu kutu, jer u neke djece izaziva strah.

Usprkos tome ima djece  s kojima je jako teško uspostaviti kontakt, koja plaču od trenutka kad su ušli u ordinaciju  dok ne izađu, tuku me pri pregledu, psuju, pljucaju, tuku roditelje… to je jako mali broj, ali svaki put ostanem osupnuta kad tako nešto  vidim.

Koliko danas djeca (u dobi do 10 godina) imaju respiratornih problema u odnosu na vrijeme kada ste tek počeli raditi u KBC Split? Što mislite da je razlog rastu tog broja?

– Broj infekcija je otprilike isti –  8 – 10 prehlada  godišnje, pokoja upala  grla ili uha i to je to. U značajnom porastu  su alergijske  bolesti  gornjih dišnih putova i  kronične bolesti u smislu grkljanskoždrijelnog refluksa, autoimunih  bolesti i sl.

Danas sve više djece/osoba boluje od astme, atopijskog dermatitisa ili alergijskog rinitisa. Koliko se često u svom poslu susrećete s tim slučajevima?

– Svakodnevno.  Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je pred  desetak godina predvidjela  da će u 2020. svako drugo dijete biti na  nešto alergično. I eto nas u toj 2020. Što više reći?!

U Vašoj ordinaciji se bavite i medicinom spavanja. Možete li pobliže objasniti o čemu je riječ?

– Medicina spavanja  je relativno nova grana u medicini koja je multidisciplinarna i sveobuhvatna. Bavi se poremećajima spavanja u kvalitativnom i kvantitativnom smislu. Ono  gdje je  uloga otorinolaringologa nezamjenjiva jesu poremećaji disanja  tijekom spavanja koji obuhvaćaju hrkanje i  opstrukcijsku apneju u spavanju (prekide disanja tijekom spavanja).

Pacijenti koji imaju opstrukcijsku apneju cijelu noć provode u neokrepljujućem snu prožetom stalnim mikrobuđenjima uslijed nedostatka  kisika. Takve osobe  kao da rone  cijelu noć i hvataju zrak, umjesto da se odmaraju. Stoga su danju jako pospani, umorni, imaju smetnje pažnje i koncentracije i sl. Djeca  s takvim problemima često nisu pospana nego se doimaju  psihomotorno nemirna , agresivna, „zločesta“ i često se proglašavaju  ADHD –om.

Takva  djeca  češće mokre u krevet, nemirno spavaju, preznojavaju se noću,  škrguću  zubima…

Manjak  kisika koji traje  dulje vrijeme odražava se na sve organe i organske sustave posebno na srce i krvne  žile, mozak, regulaciju šećera u krvi  te takve osobe  imaju povećan rizik za razvoj kardiovaskulanih  bolesti, dijabetesa, povišenog tlaka i sl.

Zato je prepoznavanje i pravodobna  dijagnoza i terapija ovakvih  bolesnika ključna  za  njihovo  dugoročno zdravlje.

Otorinolaringolog  svojim pregledom odredjuje  postoji li mehanička  zapreka u gornjem  dišnom putu koja  dovodi  do  hrkanja i/ili apneje i sukladno  tome postavlja indikaciju za ev.kirurško liječenje. Najčešće liječenje mora biti kombinirano s uporabom mandibularnih udlaga ili ev.  CPAP uređajem. Definitivna odluka  donosi se nakon cjelonoćne  polisomnografije koja se provodi u Centru za spavanje na Križinama.

Roditelji kod Vas često dovode djecu na operaciju tonzila, trećeg krajnika,… Koliko se taj zahvat razlikuje od  zahvata koji se radio u bolnici?

– Razlika je prvenstveno u tehnici koju koristim. Kako sam već ranije kazala, ja sam međunarodni ekspert za radiofrekvencijsku kirurgiju te ove operacije obavljam koblacijom -posebnom vrstom radiovalova.

Radi se nastavcima za jednokratnu uporabu kojima  vrlo niskom temperaturom  /60 – 80 stupnjeva/ polagano bez sile  odvajamo  tkivo tonzile  od okoline. Istovremeno se provodi  zaustavljanje krvarenja te je  gubitak krvi tijekom operacije praktički  nikakav. Nakon operacije polje je potpuno beskrvno tako da nema  onog  pljucanja krvi u  posudu  nakon dolaska u sobu i dijete je zbog toga u odličnoj kondiciji nakon zahvata.

Bolnost je značajno manja, jer  se  u klasičnoj kirurgiji koristi elektrokoagulacija  s temperaturama  600 – 800  stupnjeva  što izaziva  značajnu termičku ozljedu tkiva.

Ovo ne govorim bez argumenata jer je moja doktorska disertacija upravo  dokazala  da   radiofrekvencijska metoda  izaziva manju postoperacijsku bol, manje krvarenje i manji upalni odgovor.  Naravno, i u ovoj se  kirurgiji mogu desiti klasične komplikacije kao postoperacijsko krvarenje i infekcija ukoliko pacijenti ne slijede upute koje  dobiju od operatera, a to je primarno pijenje većih  količina tekućine kako  bi se operacijsko polje redovito ispiralo i bilo vlažno.

Ovo je zahvat kojeg smo počeli raditi u bolnici 2005. i  eto ja ga izvodim već 15  godina.

Danas postoji trend u svijetu da  se ne uklanja  kompletna nepčana  tonzila već samo  dio koji smeta pri disanju (ako je indikacija poremećaj disanja  tijekom spavanja) čime se  čuva imunološki vrijedno tkivo. Ukloni se obično  2/3 ili ¾  tkiva  prilikom čega se ne ulazi u mišićni sloj oko tonzile  što dodatno smanjuje bol.

Čak i kada  su učestale  infekcije  indikacija za operaciju  u Velikoj Britaniji  se ne radi totalna  tonzilektomija već tzv.  intrakapsularna  tj.  near total  tonzilektomija  gdje se svjesno  ostavlja  mali sloj tonzile uz kapsulu kako bi se rizik za krvarenje i bol svelo  na minimum. Jer  cilj svakog dječjeg otorinolaringologa je ne samo dobro napraviti operaciju već  smanjiti poslijeoperacijski morbiditet  i učestalost komplikacija. Na ovaj način  djeca  se ranije vraćaju svojim aktivnostima, ranije počnu jesti  uobičajenu hranu  i rizik krvarenja je  izrazito  nizak. Naravno  da  zbog ostatnog tkiva  uvijek postoji  opasnost ponovno  rasta tonzile koji  je prema recentnoj literaturi  5 %.

Sve opcije treba objasniti roditeljima ističući prednosti i nedostatke  i odluku donijeti u suglasju!

Imate li neki slučaj koji Vam je ostao posebno urezan u sjećanje? (pozitivan ili negativan)

– Slučajeva ima uistinu mnogo. Uvijek pamtim moju malu Palčicu (dijete koje je prijevremeno rođeno) i koje do  4. godine nije uspjelo pojesti ništa krute hrane, koje nije moglo noću disati  zbog  ogromnih tonzila i trećeg krajnika. Kako je imala  samo 9,5  kg operacija se stalno  odgadjala jer za tako malu  tjelesnu masu tonzilektomija je kontraindicirana. Međutim  znali smo da se masa povećati neće  ako ne počne jesti, a jesti od  tonzila ne može. Stoga smo se odlučili ipak  za koblacijsku tonzilektomiju i adenotomiju  jer smo znali da nema  gubitka krvi, da će se brže oporaviti i sve je prošlo u najboljem redu. Počela je rasti i dobivati na težini na naše veliko zadovoljstvo!

Negativni su uvijek vezani za komplikacije, a to  su krvarenja koja su djece tako dramatična  da sekunde odlučuju. Ili recimo slučaj pokušaja  suicida  djevojčice  od 14 godina koju smo spašavali  na podu  dječjeg prijema zarezivanjem grkljana ( djevojčica je preživjela). Kada 15 godina dežurate barem 4x mjesečno možete zamisliti koliko sličnih situacija ima.

Svako operirano dijete ili odraslog pacijenta nosite sa sobom kući, razmišljate o njemu i nadate se  da telefonski poziv koji stiže u  23 sata nije znak za uzbunu. Svaki taj poziv ostavlja traga na vašem srcu i duši jer odgovornost koju osjećate za nečiji život nikada ne prestaje. Na to se nikad nisam navikla – iskreno će nam za kraj našeg razgovora brižna doktorica Roje.

Ako ste neke od vlastitih problema prepoznali dok ste čitali ovaj tekst ili te probleme imaju vaši bližnji, obratite se bez straha i s potpunim povjerenjem na adresu specijalističke ordinacije za otorinilaringologiju u Splitu, Kranjčevićeva 45 i putem telefona na broj  09136487644 ili 021 553022.

Napominjemo kako odrinacija prof.dr.sc. Željke Roje nudi sve što jedna ORL ordinacija i kirurgija glave i vrata može ponuditi: ORL pregledi odraslih i djece, fiberendoskopiju (pregled nosa, ušća sinusa, trećeg krajnika, glasnica kamericom), timpanometriju i snimanje sluha, otoneurološki pregled, operacije tumora kože i sluznica u lokalnoj anesteziji, uklanjanje benignih  izraslina kože laserom, primjenu hijauronskih filera i botoksa za ekirurško podmlađivanje, operacije  tonzila i trećeg krajnika,  postavljanje  cjevčica u uho, operacije polipa na glasnicama, operacije „klempavih“ ušiju…

Sve informacije mogu  se naći i na www.ordinacija-zeljkaroje.com  ili na facebook stranici.

Preuzeto sa portala: www.dalmacijadanas.hr
Autor: Miranda Barić / Foto: Mario Jelić / Propono multimedia

Kao mjerilo ljepote stručnjaci najčešće ističu takozvani “zlatni rez”, koji bi podrazumijevao apsolutnu simetriju. Osim toga, napravili su i listu najljepših dijelova lica svjetskih zvijezda. Spojili smo ih, a vi prosudite radi li se uistinu o idealnoj ljepotici.

Idealno lice – IN magazin Nova TV

Traži se! Naoružana je i iritirajuća! Ne, nije riječ o nekakvoj opasnoj teroristkinji niti kriminalki, već o ambroziji!

Na ovaj, pomalo duhovit, američki način, opisuje se stvarna opasnost za zdravlje koja prijeti od ambrozije populaciji koja pati od alergijskog rinitsa i/ili astme. Radi se o najagresivnijoj alergenskoj biljci koja izaziva pošast kod osoba alergičnih na njezinu pelud. Osim toga, ima izrazite sposobnosti opstanka i širenja, i to brzinom od 6 do 20 km godišnje, što znači da osvaja prostor brzinom munje.

– To je razlog zbog kojeg broj oboljelih raste iz godine u godinu. Procjenjuje se da svaki deseti stanovnik Hrvatske boluje od peludne alergije na ambroziju, ističe prof. dr. sc. Željka Roje, splitska otorinolaringologinja, i podsjeća da je ambrozija najrasprostranjenija u području između rijeka Save i Drave, zatim uz jadransku obalu, osobito u Istri, te u Zadru, Makarskoj i Sinju. Ali, budući da njezina peludna zrnca vjetar može nositi i 600 km daleko od staništa, jasno je da nitko nije pošteđen. Štoviše, predviđa se da će se zbog klimatskih promjena koncentracija peludi ambrozije u zraku do 2050. godine povećati 4 puta.

Odakle biljka dolazi?
– Ambrozija je podrijetlom iz Sjeverne Amerike. U Europu je stigla kao slijepi putnik na brodovima u kontaminiranim pošiljkama sjemena pšenice i djeteline u 19. stoljeću. Njezino prvo pojavljivanje u Hrvatskoj zabilježeno je u Pitomači 1941. godine, i zato je u narodu poznata pod imenom – partizanka. Inače naziv potječe iz grčkog jezika i znači besmrtan, što dobro opisuje otpornost biljke.

Kako ćemo je prepoznati?
– Radi se o jednogodišnjoj biljci s uspravnom i razgranatom stabljikom koja izraste do 1,5 metara u visinu. Stabljika je obložena grubim dlačicama, pa je poželjno staviti rukavice kad je se uklanja, tj. čupa. Listovi su jajastog oblika, također posuti dlačicama i jako nazubljeni, dok su cvjetovi skupljeni u žute grozdove na vrhu stabljike.

Gdje je najčešće nalazimo?
– Obično raste u napuštenim staništima, poput željezničkih pruga, cesta, putova te nedovoljno obrađenih zemljišta i polja. Često je nalazimo i kao korov u nasadima suncokreta, šećerne repe, kukuruza, soje i krumpira. Niče u travnju, a cvjetati počinje sredinom srpnja. Maksimum cvatnje događa se u kolovozu i rujnu, i tada su simptomi najizraženiji. Biljka proizvodi pelud u golemim količinama, pa tako zrela biljka stvara i do osam milijuna peludnih zrnaca koje raznosi vjetar. Korovi obično uzrokuju alergijske tegobe pri koncentraciji od 50 ili više peludnih zrnaca u kubičnom metru zraka, ali ambrozija je iznimka jer uzrokuje alergijsku reakciju već pri koncentraciji 20-30 peludnih zrnaca/m3.

Koji su simptomi alergijske reakcije?
– Klasični simptomi alergijskog rinitisa su kihanje, curenje nosa, začepljen nos, svrbež kože i sluznice, pojačano suzenje očiju i otečene vjeđe. Tome se mogu priključiti simptomi i donjih dišnih putova, poput zaduhe i kašlja. –

Kako se možemo boriti?
– Borba se mora voditi na nekoliko razina: kao javnozdravstveni problem zahtijeva i javnozdravstvene mjere, a kao individualni problem bolesnog pojedinca zahtijeva pridržavanje pravila ponašanja i režima života u vremenu cvjetanja ambrozije i uzimanje propisanih antialergijskih lijekova kojima se mogu kontrolirati simptomi alergije. Budući da je najveća koncentracija peludi za sunčanih i vjetrovitih dana, ujutro i prijepodne, tada se ne savjetuje provjetravati stan, kao niti boraviti na otvorenom. U sezoni cvatnje ambrozije treba držati zatvorene prozore od stana i automobila tijekom vožnje. Kiša ispire pelud stoga je boravak na otvorenom dobro planirati poslije kiše, kada je koncentracija peludi u zraku najmanja. Ako imate pse i mačke, perite ih i četkajte, jer i oni skupljaju pelud. Prije odlaska na spavanje preporučuje se tuširanje, pranje kose i ispiranje nosa kako bi se odstranila tijekom dana nakupljena pelud.
Ako je to moguće u vašem gradu, svakako je korisno informirati se o koncentraciji peludi u zraku i ponašati se sukladno tome. Naime, osobama koje pate od alergije na ambroziju pravodobna spoznaja o vremenskim uvjetima postaje dobar saveznik.

Koji lijekovi pomažu?
– Liječenje se provodi antihistaminicima u obliku tableta ili sirupa, te lokalnim protuupalnim lijekovima kao što su kortikosteroidni sprejevi za nos. Pravilnom primjenom ovih lijekova i pridržavanjem savjeta koje sam prije spomenula može se postići dobra kontrola bolesti koja ne narušava kvalitetu života u sezoni polinacije. Čak i u slučaju da vi ili vaši ukućani ne bolujete od alergijskog rinitisa ili astme, obratite pozornost na pojavljivanje ambrozije u vašoj okolini i nastojte je ukloniti sami ili uz pomoć udruga i ustanova koje se bave tim problemom, jer tako možda pomažete i sebi. Naime, nikad ne možete biti sigurni da ta neugodna biljka sutra neće i kod vas izazvati alergijske simptome. Inače, sveprisutnost ambrozije i štetno djelovanje na zdravlje populacije u cjelini još je jedan test za sve nas, za našu brigu o okolišu i odgovornost prema sebi, svojoj djeci, susjedima i svim ljudima dobre volje.

Piše Javorka Luetić
Foto Jakov Prkić/ Hanza Media
Link www.slobodnadalmacija.hr

Šesta latica koju predstavljamo za Splitski cvit 2017. je dr.sc. Željka Roje, izvanredni profesor primarijus, otorinolaringolog. Kao mlada maštala je o rukometnoj karijeri i sportskom novinarstvu, no životna misija pretvorila joj se u samo jednu riječ: zdravlje! Ova vrsna medicinarka je na čelu privatne specijalističke ordinacije za otorinolaringologiju u Splitu.

U KBC Split je radila od 1998. do 2013. godine, na Klinici za bolesti uha, nosa i grla s kirurgijom glave i vrata. Otišla je iz bolnice s mjesta pročelnice Kliničkog odjela za otologiju i dječju otorinolaringologiju.

Iza dr.sc. Roje danas su brojni znanstveni radovi, priručnici za roditelje, volonter je u klubu trudnica i roditelja.

Sa svestranom doktoricom razgovarali smo u njenoj ordinaciji u Splitu.

Je li danas teško biti privatnik u medicini?
– Nije mi lako odgovoriti na takvo pitanje. Postala sam privatnik nakon 18 godina rada u bolnici. Mislim da je sasvim drukčija situacija kad netko kao svoje prvo radno mjesto otvara svoju privatnu ordinaciju pa ljudi ne znaju ni tko je on i tek se treba probijati. Znači ja sam netko tko je dugi niz godina radio u ovom gradu, u bolnici, tako da sam već imala određeni broj pacijenata koji su onda rado došli k meni poslije. Ne mogu reći da je za mene to bilo jako dramatično i teško i ako bude ovako, ja sam super zadovoljna. Dakle, nije mi ni lako ni teško, sasvim mi je normalno.

18 godina iskustva u bolnici…
– I još 6 godina prije svugdje okolo. Dugo je to.

Gdje ste diplomirali?
– Diplomirala sam u Splitu ’92. godine a onda sam 6 godina radila po zamjenama svugdje okolo, od staračkih domova u Splitu, radila sam u Muću, Dugopolju, Mravincima, Kučinama, i brojnim drugim ambulantama, predavala u srednjoj medicinskoj školi i onda sam ’98. godine počela volontirati na klinici za otorinolaringologiju. Nakon toga sam bila sekundarac 6 mjeseci ’99. godine i tek tada sam dobila specijalizaciju. Radila sam u bolnici te puste godine i prije par godina otišla sam u privatnike.

Vaša edukacija se dotiče i nekih stranih gradova?
– Tijekom specijalizacije sam bila na Mayo klinici u Rochesteru u Minnesoti, u SAD-u,educirala se na brojnim inozemnim i domaćim tečajevima, a onda sam od prije nekoliko godina i sama postala međunarodni edukator za jednu određenu tehniku operacije angina i za kirurgiju u medicini spavanja primjenom radiovalova..

Što je medicina spavanja?
– To je medicina koja se bavi poremećajima spavanja, ali za nas otorinolaringologe posebno je značajan dio koji se bavi poremećajima disanja tijekom spavanja- hrkanje, prekida disanja u snu, što se još zove opstrukcijska sleep apnea. Neki od tih pacijenata su primarno kirurški pacijenti, a neki ne pa se u liječenju koriste neke druge metode , a ponekad je nužno kombinirano liječenje.

Jeli dobro da netko stalno hrče?
– Naravno da nije. Svatko tko hrče zapravo primarno diše na usta. To nije normalno disanje, priroda nije tako zamislila. Zamišljeno je da dišemo kroz nos koji ima zadaću ovlažiti, zagrijati i pročistiti zrak koji takav pripremljen ide u donji dišni put. Vi kad otvorite usta nos je jednostavno van funkcije. Onda hladni ili nepročišćeni zrak djeluje izravno na bronhe, čini ih podražljivima, skloniji ste infekcijama, kašljanju… Međutim, ono što je osnovno, hrkanje manje više, to je bolest onoga tko spava s vama, jer je njemu teško. Kaže se da je to ‘bed partner disease’. Kad uz hrkanje imate prekide u disanju, znači hrčete, hrčete i onda prestanete disati pa osoba koja je pored vas samo broji koliko ne dišete i onda nakon toga slijedi duboki udah kao da vas je netko „kacao“ ispod mora. Znači vi potpuno prekidate disanje određeno vrijeme i mi imamo pacijente koji imaju prekide disanja i preko minute tijekom noći. Svaki put kad se to dogodi, koncentracija kisika u krvi padne ispod neke željene razine, daleko ispod normale i onda ako imate takvih prekida tijekom noći od oko 30-40, vi zapravo pola noći ronite i lovite zrak. Stalno ste u manjku kisika. Normalno, ako se tako proteže godinama, to ostavlja posljedice na vaše krvne žile, na srce, mozak, takvi ljudi imaju veću šansu za kardiovaskularne bolesti, dijabetes, moždani udar, dekompenzaciju srca i tako dalje. Zato takve bolesnike treba liječiti i njihov pristup liječenju mora biti multidisciplinaran.
Osim problema tijekom noći ovakvi bolesnici imaju prekomjernu dnevnu pospanost što može dovesti do problema u školi, na poslu, u prometu… Koliko puta ste pročitali nakon neke prometne nesreće …Iz nepoznatog razloga izgubio kontrolu nad vozilom… najčešće su to naši pacijenti koji se nisu odmorili tijekom noći i zato su tijekom dana umorni i pospani.

Jeste li iskusili ljude koji uopće nisu svjesni da je to problem?
– Naravno, profesor Đogaš koji je dekan medicinskog fakulteta, moj bivši šef profesor Račić i ja i ostala ekipa koja sudjeluje u cijeloj toj priči, strašno puno radi na popularizaciji i osvještavanju tog problema. Postoji Hrvatsko društvo za somnologiju, za poremećaje spavanja, koje uključuje ne samo poremećaje disanja nego i poremećaj usnivanja i druge kvalitativne promjene sna. Ali ono što je otorinolarigološko su baš ti poremećaji disanja koji su vezani za nekakvu smetnju, zapreku u gornjem dišnom putu. Zahvaljujući angažmanu Društva i pojedinaca svjesnost o ovim problemima je jako porasla. Postoje pomagala, kao što su maskice za spavanje koje možete dobiti preko HZZO-a jednako kao i slušno pomagalo, jednako kao i naočale. Tako da nije samo pojedinac, već društvo u cjelini osvijestilo ovaj problem.

Vratimo se na razdoblje Vašeg djetinjstva, osnovne škole. Odrastali ste u Splitu?
– Rođena u Split, ali sam odrastala u Trogiru. Moja srednja škola, ja sam Šuvarova generacija, prva dva srednje škole sam išla u Trogir, a treći i četvrti u Split. Dalje sam nastavila studirati u Splitu.

Kada ste znali da je to Vaš poziv?
– Dugo vremena nisam to znala, tek negdje u četvrtom srednje pred novu godinu sam rekla da bih mogla na medicinu. Svi su i očekivali od mene da idem na medicinu, jer imala sam sve pet u školi. Ja sam bila cijela u sportu, bavila sam se aktivno rukometom dvanaest godina, i htjela sam biti sportski komentator. A na kraju sam završila medicinu.

Skoro ste u novinarstvu završili…
– Da.

Vidjeli ste kako sve što se tiče bolnice funkcionira u Hrvatskoj, vani ste vjerojatno susreli neki drugi sustav, možemo li uspoređivati hrvatsko zdravstvo i neko zapadnoeuropsko ili američko?
– Uvijek je tu pitanje količina novca, dostupne tehnike i organizacijske razlike. Što se tiče ljudstva, dakle naših medicinskih sestara, naših liječnika, moram reći da gdjegod sam bila mi smo sigurno među najspretnijima. To znači da imamo izvanredne manualne spretnosti ako govorimo o kirurgiji. Ništa se ne moramo posramiti u odnosu na jako razvikane američke liječnike. Bila sam i u Indiji, Kini, Norveškoj, nema gdje nisam bila u operacijskim salama, ali mi smo uistinu daroviti. Kao što smo recimo daroviti za sport, tako imamo i darovite kirurge. Osim toga, znanje koje dobivamo na medicinskom fakultetu, ukoliko ga znate adekvatno primijeniti, a ne samo primiti kao neke puke činjenice je izvrsno. Smatram da je razina obrazovanja jako dobra i da što se ljudskog faktora tiče mi smo apsolutno ravnopravni sa svim kolegama u svijetu. Uvijek vam je ono isto pitanje nedostatka novca. Činjenica je da ste stalno raspoređeni na dva tri mjesta, da morate juriti, da je malo ljudi. U tom smislu zapravo je problem taj organizacijski dio, koji je daleko bolji konkretno u Americi ili nekim zapadnoeuropskim zemljama. Ali samim ljudima, skidam kapu.

Napustili ste javni sektor, ali činjenica je da puno ljudi odlazi vani raditi, da postoji manjak osoblja. Što je rješenje?
– Pa mislim da nije samo u pitanju novac, nego pitanje položaja. Ja ću vam reći na svome primjeru. Završila sam specijalizaciju, doktorirala sam, bila asistent na fakultetu, postala docent, pa nakon toga profesor na fakultetu, prema tome apsolutno sam odradila na svim tim razinama sve što se moglo odraditi. A moj je posao u bolnici i dalje bio isti, položaj u bolnici bio je isti. Dakle, ja sam i dalje morala dežurati i raditi iste poslove koje radite kad ste specijalizant. A druge obveze se gomilaju: nastava, pisanje knjiga, udžbenika, znanstvenih članaka, mentoriranje diplomskih radova, doktorata… I dalje nisam imala svoju sobu na klinici. Vi nemate gdje primiti studente. Kad bih nekome rekla da nemam kompjutor na poslu. Netko tko radi vani ne može shvatiti da ste vi profesor na medicinskom fakultetu i da nemate svoju sobu. Kad bi se ti uvjeti barem malo poboljšali, ja mislim da veliki broj kolega ne bi nigdje otišao. Jer ipak je nama svima najljepše u našoj zemlji. Vani si uvijek stranac bez obzira koliko novaca zaradiš. Meni je konkretno najviše smetalo što se u mom profesionalnom rasporedu usprkos tom silnom trudu i svemu tome što sam napravila u svoje slobodno vrijeme ništa nije promijenilo. Morate znati da za vrijeme svog radnog vremena ne možete pisati doktorat, ne možete pisati predavanja, knjige ili već što morate raditi da biste mogli napredovati. Dakle, to se sve uštipnulo od mog privatnog vremena i života, a moja plaća i neke druge stvari su praktički ostale iste.

Privatna medicina je za bogate, što mislite o tome stavu?
– Ja ne mogu reći da je baš za bogate, ali svakako je dostupnija onima koji imaju novaca. S aspekta jednog privatnika, morate me razumjeti, kad vi uložite određene novce, kupite aparaturu, imate svakodnevne troškove, počevši od šprica, igala, tufera.. to su neki nevidljivi troškovi, a da ne govorim o najmu. Morate na neki način zaokružiti financijsku cjelinu. Ja idem uvijek gledati da ta cijena koliko toliko bude meni ekonomski opravdana, a i da bude pristupačna pacijentu. Dakle istina: to je skuplje nego ono što se plati za participaciju recimo u bolnici, ali smatram da to baš nije tolika cifra koja se ne može platiti. Glupo je to uopće govoriti za nekoga tko ima primanja 1500-2000 kuna. Normalno je da takvoj osobi nije dostupna ovakva vrsta medicinske skrbi. Jednostavno je takav sustav, ali tako je svugdje u svijetu. Znate da gdjegod idete, mora se takvo nešto platiti.

Jeli postoji neki pritisak, kad dođe neki pacijent da su očekivanja od Vas veća nego nekoga liječnika u bolnici?
– Moram priznati da jednako radim svoj posao i sad i u bolnici. To će vam potvrditi oni koji me znaju od ranije, to će vam reći i moje kolege i sestre s kojima sam radila. Iza svake svoje ambulante bih izašla promukla. Moj angažman oko pacijenta je uvijek bio maksimalan u smislu pojašnjavanja problema i to svi moji pacijenti znaju i zato dijelom i dolaze, jer ja sam jedna od onih koja stvarno možda ne zna sve najbolje, možda nisam najspretnija na svijetu, ali sam stvarno voljna svakome objasniti. Tako je bilo i onda tako je i sada. Veliki je broj kroničnih bolesti koje ljudi ne razumiju i ne mogu se izliječiti tako da date nekome dvije tabletice i sad je sve riješeno nego to je nešto što te prati cijeli život i pacijent mora biti upućen što mu je i kako će u datom trenutku reagirati. Osim toga ženskoga pa pokazujem nekakvu osnovnu dozu empatije pogotovo kad su djeca u pitanju i to ljudi jako dobro percipiraju jer nema glume i pretvaranja. Kod mene dolaze po ono što su već uglavnom čuli da će dobiti strpljenje, želju da se objasni i pomogne, znanje, otvorenost i upućenost u nove metode liječenja. Nekome pomognete više, nekome manje, ali trud je neupitan. Takav stav imam od početka od kad sam počela raditi i to se ništa nije promijenilo neovisno jesam li ja privatnik ili sam radnik u bolnici ili domu zdravlja ili bilo gdje.

Spomenuli ste rad s djecom. U Splitu imate dobre pohvale po tom pitanju. Koja je tajna takvog odnosa s djetetom?
– Nema tajne, nego ili jesi ili nisi. Djeca te vrlo brzo pročitaju, nema tu glume. Ja sam stvarno netko tko izuzetno voli djecu. Lijepo ih je gledati kako rastu. Imamo pacijenata s kojima krenemo u prvoj godini života, a danas neki već studiraju i imaju svoju djecu. Lijepa je stvar kad nekome pomogneš u procesu odrastanja i to me beskrajno veseli. Oni mi unose neku posebnu energiju. Kad vidim neko smiješno, pametno dijete, odmah mi je dan bolji. A djeca to odmah osjete. Rad s djecom je izuzetno težak, jer nije to samo taj mali pacijent nego vi morate stvoriti odnos i s roditeljem. Obično nam dođu tata, mama, starije dijete po mogućnosti i baka, dakle to je puna ordinacija ljudi. Moraš uspostaviti kontakt s djetetom da ga uspiješ pregledati ali moraš i komunicirati s roditeljima, oni ti moraju reći u čemu je problem, ti to moraš objasniti. To je dosta zahtjevan rad i dosta iscrpljujući, ali meni je nekako najviše nagrađujući kad vidim da ta djeca idu na dobro, pogotovo kad su neka djeca s poteškoćama u razvoju govora, poteškoćama sa sluhom, kad vidiš da je neka tvoja intervencija jako unaprijedila život tog djeteta.

Jeste li imali neki slučaj koji Vam je bio osobito težak, iz bilo kojeg razloga?
– Toga uvijek ima, pogotovo grubih životnih priča, Kad naši pacijenti imaju karcinom grkljana, kad imaju karcinom početnog dijela jednjaka, uznapredovale karcinome štitnjače, karcinome sinusa, dakle ako ćete tu vi kirurški djelovati vi zapravo mijenjate nekome osobnost kirurškom zahvatom. Ako netko ima karcinom debelog crijeva, otvorite trbuh, skinete 2-3 metra crijeva, zatvorite trbuh i ništa se ne vidi. Kod nas, ako ćete skinuti nešto, znači ako operirate grkljan, čovjek ne može govoriti, ima rupu kroz koju diše. Ako ćete skidati sve limfne čvorove na vratu, vi ogolite taj vrat i ostane kralježnica i dvije krvne žile, dakle vidljivo je. Sve naše operacije izuzetno mijenjaju osobnost i mogućnost smijanja, govora, komunikacije, tako da su to uvijek jako zahtjevni bolesnici, a da ne govorim o terminalnim fazama njihove bolesti kad to stvarno jako ružno izgleda Naravno da su nama dolazile svakakve tužne priče u smislu prometnih nesreća, samoubojstava vješanjem jako mladih ljudi, gušenja. Ljudi misle da je otorinolaringologija ono malo pogledat ću ti uho, grlo, ali mi smo otorinolaringologija s kirurgijom glave i vrata. To je vrlo teška i zahtjevna kirurgija. Naša hitna stanja su masivna krvarenja u području glave i vrata, kad vam pukne velika žila kucavica, krvari i čovjek je mrtav u roku od 3 minute. Gušenje zbog stranog tijela, ako niste tog trena pomogli, izgubili ste nekoga. Naša struka je izuzetno zahtjevna. Kad dežurate, vi ste zadnji koji tu situaciju mora riješiti. Možete zamisliti kako se osjećate kad položite specijalistički ispit i prvi put dođete tako dežurati. Svaki telefonski poziv kad vas netko zove, srce ti još lupa tri sata jer misliš mogu li ja to riješiti, jesam li dorasla tome zadatku da spasim nekome život ako se guši ili ovako nešto. Bilo je svakakvih priča.

Kako se rješavate stresa u slobodno vrijeme?
– Uvijek sport. Dakle ja uvijek kažem tko se jednom zarazi sportom to je jednostavno tako. U zadnjih nekoliko godina redovito igram badminton i to mi je jako dobar način za rješavanje stresa i stvarno me čini radosnom. Jako volim gledati sport, sve utakmice. Sad na rukometnom prvenstvu Europe, nakon 26 sati puta sam stigla na Hrvatska – Srbija jer bih puzeći bila došla. To me jako veseli i ispunjava jednom pozitivnom energijom. Osim sporta volim i druženja s prijateljima Ono što vam je u životu najpotrebnije je stabilnost obitelji, kćerka koja je već odrasla, živi i radi u Zagrebu. Jako mi je bitno da je sretna i zadovoljna i to mi daje nekakav osnovni oslonac u životu, a ovo sve drugo dođe, prođe…

Predajete na Medicinskom fakultetu?
– Da, to je jedna od mojih najvećih ljubavi jer strašno volim poučavati. Mama mi je bila 40 godina učiteljica pa eto tako malo dođe i s genima. Predavala sam i medicinskim sestrama i studentima stomatologije, medicine a redovito predajem u Klubu trudnica i roditelja kao volonter. Pišem priručnike za roditelje, djecu, pacijente različitih profila koji su besplatni i uvijek dostupni za edukaciju pučanstva. Neki osnovni zadatak koji sam sebi dala je edukacija na svim razinama. A što se tiče međunarodnog angažmana, to je edukacija kolega specijalista za te posebne metode liječenja. Redovito idem u London, sad će biti četvrti put kao predavač na njihovim tečajevima.

Naša sveučilišta ne stoje bajno na top ljestvicama u Europi, sami znamo koje su to pozicije. Medicinski fakultet u cijelom tom skupu, gdje je on?
– Medicinski fakultet je jako dobro ocijenjen i puno publikacija u vrlo vrijednim časopisima Splitskog sveučilišta odlazi upravo s medicinskog fakulteta. Naši su profesori i u bazičnim znanostima pa i naši kliničari vrlo često pozivani kao eksperti, dakle kao ‘opinion leaderi’ u brojnim situacijama da drže predavanja. Tu uvijek ima nekih organizacijskih propusta kao i u bilo kojem segmentu života, ali smatram da je Mmedicinski fakultet u Splitu napravio u zadnjih možda desetak-petnaest godina strašno veliki iskorak, da je on stvarno proširio dijapazon svog rada tako da tu imate i studente stomatologije, studente na engleskom jeziku koji traže dodatni angažman od nas.

Ima li upravo Medicinski fakultet najveći dio stranih studenata u Splitu?
– To ne znam, trebalo bi pitati nekoga s fakulteta. Ali to su jako zanimljivi studenti, oni plaćaju za svoj studij. Kad držite njima predavanja onda vidite tu malu razliku, oni su jako motivirani, oni vas prekidaju, sve što im nije jasno hoće pitati. Naši to uzimaju zdravo za gotovo, kao upisao sam se pa dobro je. Jako motiviran student je i motivirajući za profesora jer onda vi puno više od sebe dajete kad imate takve slušače. Medicinski fakultet i na nivou sveučilišta u Splitu općenito i u hrvatskim razmjerima stoji sasvim dobro.

Kad ste prvi put čuli za Splitski Cvit?
– Prije nekoliko godina, ovako kroz medije. Nisam bila involvirana nego malo televizija, radio i tako. I onda sam vidjela da su to jako vrijedne žene dobivale kao Đordana Barbarić, Dijana Aničić prošle godine moja kolegica anesteziologica Ivana Buklijaš koju jako cijenim, radile smo zajedno. To je jedan dodatni segment života koji ti nije zadan samo po struci nego to baš onako izlazi iz tebe. Potreba da napraviš dobro, a da ne moraš sve naplatiti bez obzira jesi li privatnik ili nisi.

Koliko Splitski Cvit pomaže afirmaciji žena u gradu?
– Mislim da sve što na neki način apostrofira plemenitost, bilo da je to žena ili muškarac, to je dobro za zajednicu u cjelini. Položaj žene u Hrvatskoj,a posebno kod nas u Dalmaciji još uvijek ne funkcionira kako bi trebalo biti. Počevši od bilo kakvih upravljačkih pozicija, npr. ako pogledate koliko je žena na vodećim mjestima, predstojnika klinika, šefica odijela u kliničkoj bolnici. Puno nas ima titule, puno više žena upisuje medicinu, a puno više muškaraca završava na upravljačkim mjestima.

Jeli ikada ravnateljica KBC-a bila žena?
– Mislim da nije. I to su neki sitni pokazatelji. Sve ono što apostrofira vrijednost žene na ovaj ili onaj način, mislim da je vrijedno. A nama ženama humanitarni je aspekt bliži, vjerojatno zbog majčinskog instinkta i svih tih stvari koje imamo i koje dobijemo rođenjem. Mislim da bilo što što progovara kroz medije, što afirmira ženu u bilo kojem aspektu, je dobro.

Danas je takvo vrijeme da imamo malo vremena za obitelj, zbog posla i preživljavanja i u cijeloj strci ljudi zaboravljaju na zdravlje…
– To je istina. O zdravlju treba razmišljati stalno. Evo jučer sam bila u TV Jadran pa me pitala Lana Tafra, kako se sačuvati od viroza i infekcija. To vam je isto kao kad dolazi ljeto pa svi idu u teretanu u četvrti mjesec jer hoće dobro izgledati. O zdravlju brineš tako da se trudiš živjeti koliko toliko uredno. Znači da se adekvatno raznovrsno hraniš, vježbaš. To su kao parole, ali stvarno je tako. To je dugoročno ulaganje u zdravlje. E sad ću ja popiti pet litara čaja, vitamina pa ću se sačuvati, ne može tako. Jedan organizam koji puši, koji pije puno alkohola i općenito neuredno živi, to ne može. Slažem se da je ritam života nemoguć, ljudi rade dva posla da bi mogli preživjeti. Teško je sve sprovesti u djelo, ali onoliko koliko se može, pogotovo kod nas gdje imamo relativno dostupnu i zdravu hranu, imamo klimu i preduvjete da bismo mogli zdravo i lijepo živjeti. Velik dio bolesti donosi nam dugoročni stres kojemu smo izloženi svaki dan.

Ali ne i izolacijom od okoline, takvih roditelja ima i s malom djecom ili ekstremna sterilnost…
– Bože sačuvaj. Apsolutno sam protiv toga, to je nenormalno. Imunološki sustav je stvoren da dolazi u kontakt s brojnim virusima, bakterijama i razvija određenu vrstu imuniteta. Čuvanjem nekoga pod staklenim zvonom? što? Sad si ga čuvao dvije godine pa ćeš ga opet poslati u školu. Što će onda, biti stalno bolestan?! To je totalno pogrešno. Truditi se živjeti normalno. Djeca se međusobno izmjenjuju za bakterije, viruse i parazite isto tako i sa životinjama. Više ti vrijedi sat vremena maženja psa ili mačke nego rizik da ćeš dobiti neki parazit od njega. Pa što i da dobiješ, riješit će se i to na neki način.

Kvazi znanstvene metode koje nas svugdje preplavljuju. Medicina je jako na udaru, imamo cijele pokrete, primjerice, protiv cijepljenja djece. Kako se oduprijeti opasnom trendu?
– To je vrlo teško jer ljudi kad uđu u medicinsku ustanovu, očekuju da napravite sve da oni uđu bolesni, a izađu zdravi. Ako ste u tome zakazali, odmah ne valjate i odmah je katastrofa. Ima nekih bolesti koje ne možete tako izliječiti. Kad dolazite kod nekog recimo alternativnog stručnjaka, sve je napravio, ali mi nije uspio pomoći. To je ta razlika u percepciji ljudi. Znači mi smo apsolutno odmah neuspješni, a ovi su apsolutno pozitivni. To je prvo, ovisno o tome kakve rezultate očekujemo. Smatram da danas ima puno stvari koje mi možemo naučiti od onih naših starih, znači ja nisam protiv toga da se koriste određeni biljni preparati, to se godinama koristilo. Na tome su bazirani naši brojni antibiotici i brojni lijekovi. Dakle apsolutno sam za to da za ono zašto postoje kliničke studije, dokazi da pomaže,ide u primjenu. Za cijepljenje sam definitivno. Godinama smo se cijepili, djecu smo cijepili, imali smo klasični kalendar cijepljenja i maksimum kombinacija bi bio recimo 3 – danas imate 5u1, 6u1 i 20u1. Meni se čini da je zbunjujuće za imunološki sustav kad ga odjednom natrpaš. Ali ne možeš nikako reći da sva ta djeca koja su cijepljena imaju autizam. I prije smo se cijepili pa nije bilo autizma u tolikoj mjeri. Moram reći što se autizma tiče, u mojih 20 godina rada sam vidjela 3-4 autistične djece. Sada, u zadnjih 5 godina vidim jedno mjesečno i to u privatnoj ambulanti. Nešto se tu dogodilo, to ne može biti samo radi cijepljenja. slijediti regularni kalendar cijepljenja da bismo izbjegli ovo što se događa u skandinavskim zemljama već nekoliko godina i sada u Srbiji da imamo epidemije ospica.

Autor: Tekst & foto: RADE POPADIĆ
Preuzeto sa portala: www.dalmacijadanas.hr

Bila je to jedna lipa ljudska ćakula na Radio Splitu….Hvala dragi ljudi koji ste me nominirali, jer biti latica u ovom cvitu je čista sreća i ponos, nešto što snaži  srce i čini te punim mira i želje da napraviš još, još bolje, još više….

“Neka cvjeta tisuću cvjetova” ….. jer svatko od nas može učiniti barem malo…. da ovaj Split bude svakome dom…

https://www.facebook.com/groups/nedjeljniakvarel/permalink/1680442218643333/

Cijelu emisiju možete poslušati na OVDJE.

Provjerite tko su najomiljeniji doktori u vašem gradu, pacijenti za njih imaju samo riječi hvale

Portal najdoktor.com treću godinu zaredom objavio je popis najboljih liječnika i stomatologa u Hrvatskoj, vodeći se iskustvima pacijenata.

– S obzirom na količinu, do sada pristiglih komentara, vjerujemo da ćete se složiti, a što je i bio cilj, da se danas iz komentara može iščitati poprilično realna slika o doktoricama i doktorima u Republici Hrvatskoj. Zahvaljujemo i pozdravljamo izniman trud svih pacijenata, u dijeljenju vlastitih iskustava i pomaganju drugima”, poručuju s portala najdoktor.com.

Kriteriji po kojima je portal najdoktor.com birao najbolje doktorice i doktore su:

a) ukupan broj komentara;
b) odnos broja pozitivnih i negativnih komentara i
c) kvaliteta samih komentara.
(neargumentirani komentari se nisu uzimali u obzir).

Također, kao i proteklih godina, komentari koji su se odnosili na vrijeme čekanja i osoblje nisu se uzimali u obzir iz razloga što u mnogim slučajevima doktorice i doktori ne mogu birati osoblje niti utjecati na broj pacijentica i pacijenata.

Zbog lakše preglednosti, doktorice i doktori su popisani po gradovima i općinama, abecedno, unutar svake, abecedno poredane, specijalizacije.

Čitav popis najboljih doktora pogledajte ovdje.

NAJDOKTORI 2016. GODINE SU:

ALERGOLOG:

Mato Ćurić – Osijek

DJEČJI KIRUG:

Nado Bukvić – Rijeka

Zenon Pogorelić – Split

Zoran Barčot, Zoran Bahtijarević, Tomislav Luetić, Stanko Ćavar, Fran Štampalija, Dražen Belina, Andrija Car – Zagreb

DERMATOVENEROLOG:

Ivana Hlevnjak – Split

Snježana Komadina-Bauer, Ljiljana Škrinjar, Lena Kotrulja, Andrija Stanimirović, Krešimir Kostović, Maja Ceković, Dijana Celić – Zagreb

ENDOKRINOLOG:

Zoran Vučinović – Split

Dubravka Dvorščak – Varaždin

Jelena Miočić, Gorana Mirošević, Ante Barbir, Tina Dušek, Davorka Herman-Mahečić, Darko Kaštelan – Zagreb

FIZIJATAR:

Mirjana Jukica – Split

Blaženka Nekić, Svetislav Polovina, Stjepko Bućan, Spomenka Sremac-Bohaček, Maja Mirković, Dragica Lekić – Zagreb

GASTROENTEROLOG:

Miloš Lalovac – Dubrovnik

Mirjana Kalauz, Marinko Marušić, Ivo Rotkvić, Ivo Carić, Davor Radić – Zagreb

GINEKOLOG:

Ivica Žuvela – Benkovac

Romana Švaljek-Toth, Alen Šelović – Bjelovar

Slavko Marić – Biograd na Moru

Ivan Vlastelić – Crikvenica

Zoran Tešanović, Zoran Cikatić, Mladen Miović, Marko Gardašanić – Dubrovnik

Darko Gusić, Mirjana Vrkljan-Radošević – Gospić

Dejan Šakoronja – Jastrebarsko

Linda Zanchi – Kaštela

Zoran Popović, Siniša Matković, Sabina Galić, Renata Bečarević, Mirjana Rubin, Mirjana Jakobović, Mirjana Glavaš, Mandica Galović, Dimitrije Milojković, Andrijana Muller-Vranješ – Osijek

Boris Uhač – Opatija

Nero Marinović – Omiš

Tomislav Perkov, Margaret Ličinić-Modrušan, Dragan Belci – Pula

Alen Dumančić – Pakrac

Domagoj Dokozić, Krešimir Musić – Požega

Lina Štefanić – Poreč

Mirko Prodan, Miodrag Vezmar, Miljenko Manestar, Marinko Marić, Ivan Saftić, Hrvoje Vlašić, Herman Haller, Dubravka Kalinić, Aleks Finderle – Rijeka

Željko Blažinkov, Tomislav Grgurević, Leonardo Tomić, Krešimir Barišić, Filomena Tolić-Kovačić –Slavonski Brod

Vedran Hrboka, Tihomir Bušić, Teo Budimir, Tatjana Postrak-Jukić, Tanja Vukušić-Pušić, Smiljana Vidović-Filipović, Sandra Benzon, Robert Vulić, Nives Luetić, Marko Mimica, Jelena Marušić, Jakov Viđak, Ivana Alujević-Jakić, Ivan Palada, Dino Markovina, Damir Roje, Baldo Obad, Ante Radić, Ante Pecotić, Ante Mršić – Split

Nenad Škvorc – Samobor

Lidija Pejković – Solin

Nelka Tomić – Šibenik

Zdenka Japundžić – Vinkovci

Hrvoje Brijačak, Borislav Dokuzović – Varaždin

Ilva Marić, Edita Tadić, Dominik Rukavina – Zadar

Magid Ayoub, Elvira Matijević – Zaprešić

Đurđa Žigmundovac-Klaić, Zrinka Komadina-Estatiev, Zlatko Topalović, Zlata Srebreniković, Željko Duić, Zdravko Jeleković, Zdenko Paral, Zahi Khouri, Vladimir Novak, Vladimir Janđel, Vladimir Blagaić, Višnja Tadić, Višnja Latin, Vedran Kardum, Ulla Marton, Trpimir Goluža, Tihana Mazalin, Snježana Škrablin, Snježana Kašljević, Snježana Belak, Siniša Stanković, Sanja Tadić, Sanja Gršić-Burić, Sanja Boras ,Romana Dmitrović, Ratko Matijević, Pavo Perković, Ozren Grgić, Oliver Vasilj, Neven Tučkar, Nataša Šemnički, Mislav Herman, Miro Šimun Alebić, Milan Pavlović, Milan Kos, Martina Ujević, Mario Podgajski, Mario Kerner, Mario Ćurić, Marina Šprem, Maja Gudelj, Ljubomir Jokanović, Lenija Pavić-Lugović, Krunoslav Kuna, Karmen Dubreta, Karlo Tomičić, Josip Đelmiš, Josip Valetić, Jasenka Grujić-Koračin, Ivka Djaković, Ivan Grbavac, Ivan Bolanča, Ingrid Marton, Ilija Alvir, Gordan Rački, Goran Vujić, Erden Radončić, Dženis Jelčić, Držislav Kalafatić, Dražen Lučinger, Dražan Butorac, Dragana Ljubojević-Grgec, Darko Tomica, Darko Husar, Dario Majnarić, Danka Mirić-Tešanić, Duško Pall, Danijela Lučić, Danijel Šeba, Damir Kovačević, Damir Bagović, Bruno Vuletić, Branko Rajhvajn, Boris Franulović, Berivoj Mišković, Antun Balaša, Ante Vuković, Ana Zovak, Alenka Sirovec – Zagreb

HEMATOLOG:

Slobodanka Ostojić-Kolonić, Sandra Bašić-Kinda, Radovan Vrhovac, Pavle Rončević – Zagreb

INTERNIST:

Robert Matutinović, Milan Marković – Split

Vedran Tomašić, Vedran Batarelo, Tajana Silovski, Tajana Filipec-Kanižaj, Radmila Ajduković-Stojisavljević, Marica Bračić-Kalan, Ljubica Vazdar, Ingrid Prkačin, Inga Mandac-Rogulj, Gordana Štajminger, Dean Mileta, Antun Koprivanac – Zagreb

KARDIOLOG:

Hrvoje Stipić – Općina Krapinske Toplice

Ante Obad – Split

Jure Mirat, Hrvoje Gašparović, Edvard Galić, Darko Počanić, Aleksander Ernst – Zagreb

KARDIOKIRURG:

Igor Rudež – Zagreb

KIRURG:

Darko Krstov – Dubrovnik

Ognjen Barčot – Split

Zvonko Zadro, Hrvoje Kisić, Branislav Kocman, Amir Ibukić – Zagreb

MAKSILOFACIJANI KIRURG:

Predrag Knežević, Naranđa Aljinović-Ratković, Ivan Zajc – Zagreb

MIKROBIOLOG:

Javorka Leko-Grbić – Split

NEFROLOG:

Krešimir Galešić, Borka Božić – Zagreb

NEUROLOG:

Ingrid Škarpa-Prpić – Rijeka

Mario Mihalj, Dario Sučević – Split

Željka Petelin, Vlatko Šulentić, Vida Demarin, Vesna Brinar, Silvio Bašić, Pavao Krmpotić, Morana Ivičić, Mario Habek – Zagreb

NEUROKIRURG:

Bojan Milanov -Pula

Vlatko Ledenko – Split

Vjekoslav Jeleč, Tomislav Sajko, Robert Saftić, Pavle Miklić, Miroslav Vukić, Marin Stančić, Krešimir Rotim, Jurica Maraković, Josip Paladino, Hrvoje Jednačak, Darko Chudy, Andrej Desnica, Damir Tomac – Zagreb

ORALNI KIRURG:

Willy Kocjan – Rijeka

Marijan Baranović – Slavonski Brod

Marko Bajs, Krešimir Johman, Leonard Bergovec, Krešimir Doblanović, Davor Brajdić, Jurica Krhen, Brankica Borisov, Berislav Perić – Zagreb

OFTALMOLOG:

Dobrila Karlica – Split

Zlatko Juratovac, Tomislav Vidović, Nenad Vukojević, Nadežda Bilić, Miro Kalauz, Maja Bohač, Jelena Dorešić-Petrinović, Irena Škegro, Gorana Pavičić, Damir Bosnar, Boško Galiot – Zagreb

ONKOLOG:

Jelena Roganović – Rijeka

Tomislav Orešić, Ljerka Eljuga, Ivan Milas, Fedor Šantek, Danko Velimir Vrdoljak, Andrej Roth, Adem Hajredini- Zagreb

ORTODONT:

Martina Ivanec-Sapunar, Daria Štambuk-Ćosić – Zagreb

ORTOPED:

Zdravko Jotanović, Danijel Lopac – Općina Lovran

Miroslav Hašpl – Općina Krapinske Toplice

Ivan Rakovac – Općina Funtana

Trpimir Vrdoljak, Danijel Matek , Tomislav Đapić, Tomislav Smoljanović, Mislav Jelić, Miljenko Franić, Milan Milošević, Ivan Bojanić, Ivan Benčić, Igor Šmigovec, Darko Antičević, Damir Hudetz – Zagreb

OPĆI KIRURG:

Zrinko Madžar, Zoran Veir, Tomislav Baotić, Stipislav Jadrijević, Stipe Batinica, Pavo Kostopeč, Mladen Petrunić, Mladen Japjec, Mislav Rakić, Leonardo Patrlj, Krešimir Bulić, Emil Kinda – Zagreb

OBITELJSKA MEDICINA:

Mirjana Krstić-Arbanas, Janja Radić – Bakar

Mario Čurlin, Dragana Adžović-Andrić – Dubrovnik

Višnja Mandac-Bajan, Božena Sanković – Dugo Selo

Ana Karlak-Mahovlić – Đurđenovac

Snježana Vučić-Peris – Karlovac

Nenad Delić – Knin

Dragica Polančec-Fodor – Koprivnica

Ljiljana Šepić – Opatija

Nensi Bilanović-Ćoso – Općina Jelenje

Zrinjka Dananić, Vesna Samardžić-Ilić, Valentina Hečimović, Ljiljana Ismić, Albina Dumić – Osijek

Željko Mršić, Anamarija Lazarušić-Sesar – Požega

Zvjezdana Ćatović, Magda Martinčević-Diminić – Pula

Aleksandar Ljubotina, Damir Ševeljević, Eda Karlović, Jadranka Šoić, Nina Bašić-Marković, Petra Jurišić, Željana Strišković, Ljiljana Radović-Antolović ,Laura Ambrozić-Pavković – Rijeka

Silvana Milovac, Jadranka Bandalo-Žebčević, Eda Trs-Matešić, Doris Pallaoro-Šarotić, Anka Koštić-Mešin – Split

Jasmina Grbić, Emina Mehičić, Darka Šeremet – Slavonski Brod

Ivana Prpić-Znidarčić – Sambor

Maja Milinković – Sveta Nedelja

Mirjana Hranjec-Banovec – Sveti Ivan Zelina

Zvonimir Zoger – Vrbovec

Sanja Šikić-Kukić – Velika Gorica

Sanja Škudar-Popović – Varaždin

Ana Dunatov, Biljana Žigurski-Mračić, Damir Biloglav – Zadar

Sanja Župan-Kovačić, Sanja Mehmedović, Nives Tarle-Bajić, Ivan Pokrovac, Aida Jelaska , Željko Razum, Vlatka Nevistić, Vjekoslava Amerl-Šakić , Verica Brozović-Kisić , Vera Šoštarić-Želalić, Vanja Gojak-Marjanović, Valentina Nakić , Tamara Perleta-Stambolija , Tajana Lovnički-Kontent, Stanislava Stojanović-Špehar, Snježana Rožić-Stipčić, Sanja Badrić-Ranilović, Renata Kučan, Oskar Crnalić, Nevenka Sremac, Nataša Buljan, Nada Majić, Mladen Štritof, Mladen Prlina, Mirjana Čop-Katunar, Milan Mazalin, Marija Antonija-Jurković, Ljubica Lazić-Vuletić, Ljuba Rauški-Naglić, Lidija Angelus, Jelena Ević, Jasna Stilinović, Jasminka Bunjevčević-Šeša, Jadranka Suton, Jadranka Grbić, Hrvoje Uremović, Hrvoje Tiljak, Gabrijela Papić, Dijana Parać-Bebek, Davor Mlikotić, Dario Čurik, Branka Martinović-Juroš, Branislava Čilić, Blanka Jakić, Biserka Mrgan-Tomičić, Biserka Jankolija, Anita Krišto – Zagreb

OTORINOLARINGOLOG:

Bojan Fanfani – Karlovac

Branko Strihić – Nova Gradiška

Željka Roje, Zaviša Čolović, Robert Tafra, Ivan-Anđelko Lisec – Split

Domagoj Butigan- Varaždin

Vinko Borčić, Tomislav Carić, Tomislav Baudoin, Tin Znaor, Siniša Stevanović, Robert Trotić, Renato Janušić, Mirko Ivkić, Mihael Ries, Lana Kovač-Bilić, Krešimir Gršić, Josip Markešić, Ivica Klapan, Ivan Rašić, Ivan Ožegović, Goran Gudelj, Domagoj Parazajder, Davor Vagić, Borut Marn, Boris Filipović, Boris Bumber – Zagreb

PSIHIJATAR:

Spomenko Ilić – Bjelovar

Anamarija Milun – Popovača

Igor Girotto – Rijeka

Anđelko Beg – Split

Zorana Kušević, Živko Malnar, Željka Smerdelj, Tihana Jendričko, Saša Jevtović, Rudolf Gregurek, Milan Košuta, Marijan Montani, Majda Grah, Ljiljana Škrinjarić, Jadran Morović, Herman Vukušić, Goran Jurcan, Davor Zdunić, Davor Moravek, Branko Potočnik – Zagreb

PARODONTOLOG:

Dario Bojčić – Split

PSIHOTERAPEUT:

Iva Stasiow – Zagreb

PULMOLOG:

Vilim Kolarić – Općina Klenovnik

Saša Srića, Mihovil Vrčić, Ivan Alerić – Zagreb

PLASTICNI KIRURG:

Matija Miletić – Karlovac

Vice Grabovac – Split

Rado Žic, Ivo Džepina, Mladen Duduković, Miroslav Kinčl, Dinko Bagatin – Zagreb

PEDIJATAR:

Danijel Kardoš – Belišće

Ivona Brbora, Dušanka Rodin – Dubrovnik

Marija Spajić – Karlovac

Livija Ceher-Ebner, Jadranka Petrović-Schneider, Jadranka Arambašić, Bojana Petrov-Križanović – Osijek

Tatjana Ravnić-Bunčić, Sonja Vidulin, Mirna Milevoj-Ražem, – Pula

Srećko Severinski, Neven Čače, Gordana Tomašić-Čubranić – Rijeka

Vitomir Metličić, Snježana Kapor-Jeričević, Meira Kraus, Karolina Malić-Tudor, Julije Meštrović, Dubravko Matić, Blanka Labura – Split

Ilonka Artuković – Samobor

Kornelija Kovač – Velika Gorica

Biljana Čalić – Vinkovci

Davorka Vitlov-Čirjak – Zaprešić

Đurđica Šešo-Šimić, Stipe Čular, Sheila Šurbat, Sandra Vukšić, Oskar Lučev ,Oleg Jadrešin, Miroslav Dumić, Milivoj Jovančević, Metka Regan, Marinka Marić, Marina Lichter-Štajduhar, Lidija Sekulović-Uzelac, Iva Palčić, Erina Leona-Cetinić, Dubravka Petrašević, Diana Puževski, Chaouki Ayoub, Arnes Rešić, Andrea Kostinčer-Pojić, Andrea Cvitković-Roić – Zagreb

RADIOLOG:

Sunčana Žuteković – Dugo Selo

Otmar Rubin – Osijek

Željko Herceg, Vinko Vidjak, Marija Marušić, Ivo Gregurić, Drago Odak, Dalibor Gruičić, Bojan Jernej – Zagreb

REUMATOLOG:

Vesna Budišin – Čakovec

Dušanka Kaliterna-Martinović – Split

Miroslav Mayer, Miroslav Harjaček, Branimir Anić – Zagreb

STOMATOLOG:

Senad Karamehmedović, Miroslav Korda – Dubrovnik

Petar Bajan – Dugo Selo

Nenad Savić – Kaštela

Luka Lubina – Knin

Vladimir Haring, Sanja Mihaljčić, Mirela Veselinović, Josip Prpić, Josip Čes, Ivona Bambir-Lesko, Dijana Tomičić, Anastazija Aščić – Osijek

Ivo Povrzanović – Poreč

Željka Poljanić, Tomislav Vuletić, Neven Crepulja, Goran Grenko, – Rijeka

Tina Ugrin ,Dea Jurić-Perković, Ante Kovačić, Držislav Pavičić – Split

Ivan Gabriša – Sveta Nedelja

Ivica Knežević – Samobor

Milija Baldić-Lukšić – Trogir

Sonja Gazić-Pokupec – Velika Gorica

Ninoslav Jolić – Vukovar

Dijana Paleka, Sergej Kuštera – Zadar

Zoran Kalina, Zlatan Vajzović, Vladimir Basić, Valerija Milković, Tajana Kušeta-Antić, Siniša Varga, Sanja Štefančić, Sanja Konjević-Jelenčić, Rifet Herić, Renata Lončar-Drugović, Nives Romana Beketić-Lušić, Nino Balenović, Nina Farkaš, Nikolina Petek-Žugaj, Nikola Petričević, Nikola Krišto, Nenad Klasić, Nenad Baltić, Mirella Venturini-Pejić, Mateja Jelić, Marko Matutinović, Mario Sesar, Marina Đerek-Kolundžić, Marin Čeprnja, Marija Stilinović-Bjelica, Marija Sović-Buntjelić, Maja Štimac-Jagodić, Luka Stojić, Kristina Horvat, Josip Marcelić, Janko Naka, Jadranka Labura, Ivo Gašparac, Ivica Anić, Ivica Pelivan, Ivana Petrović-Poljak, Ivana Golubić Bago, Ivan Miletić, Ivan Katalinić, Ivan Azinović, Inga Vučković, Igor Ivanković, Grgo Juričev, Gordana Krupić, Goran Katona, Filip Štimac, Davor Matković, Davor Jokić, Davor Tarle, Darko Krnić, Darko Čajić, Blaženko Crnojević, Blanka Radujković, Biserka Dumnica, Berislav Mostarac, Andrej Božić, Aleksandra Pavelić – Zagreb

SPEC. NUKLEARNE MEDICINE:

Ivan Mihaljević – Osijek

SPECIJALIST STOMATOLOŠKE PROTETIKE:

Jozo Ćosić – Zagreb

TORAKALNI KIRURG:

Igor Nikolić, Dinko Stančić-Rokotov – Zagreb

UROLOG:

Predrag Mamontov- Pula

Kristian Krpina- Rijeka

Nikola Knežević, Neven Kapun, Igor Tomašković, Igor Grubišić, Ahmad El-Saleh –Zagreb

VASKULARNI KIRURG:

Vladimir-Zvonimir Pelegrin – Zagreb 

preuzeto sa: www.jutarnji.hr
Foto: CC/Pixabay