Dulji boravak u zatvorenim prostorima, pregrijavanje prostora i slabije provjetravanje pogoduju širenju virusa u zimskim mjesecima. To se posebno odnosi na djecu u školama i vrtićima.

Začepljen Vam je nos, ili možda nekontrolirano curi? Boli Vas grlo, peče, suho je? Kišete, kašljete? Osjećate se malaksalo, nemate apetita, možda imate i povišenu temperaturu?

Vi ste samo jedan(na) od onih koji i ove zime imaju akutnu infekciju gornjih dišnih putova, točnije običnu prehladu!

Znate li da od obične prehlade možete oboljeti i do 4 puta godišnje, a da to nije zabrinjavajuće? A djeca čak do 10 puta ili više ukoliko idu u jaslice ili dječji vrtić?

I tako iz godine u godinu! Ako napravimo ekstrapolaciju na cijeli životni vijek to znači sljedeće: tijekom života imamo oko 200 prehlada, što čini 3 do 5 godina našeg života! Zapanjujuće, zar ne?

Preko 200 različitih sojeva virusa

Obična prehlada je virusna infekcija gornjih dišnih putova koju uzrokuje preko 200 različitih sojeva virusa. Šire se jako brzo, jer se prenose kapljičnim putem (govorom, kihanjem, kašljanjem, smijanjem…) Kihanjem se npr. u zrak rasprši 100.000 virusa i to u radijusu od 3.5 metra. Svaka od tih kapljica može preživjeti u okolišu npr. na uredskom stolu, školskoj klupi, mobitelu, priboru za jelo, naslonu stolice ili držačima za ruke u tramvaju ili autobusu oko 48 sati. Zato često nismo ni svjesni da smo se i kad smo se i od koga zarazili.
Stoga dulji boravak u zatvorenim prostorima, pregrijavanje prostora i slabije provjetravanje pogoduju širenju virusa u zimskim mjesecima. To se posebno odnosi na djecu u školama i vrtićima, jer okupljanje više osoba na jednom mjestu, život i rad u grupama doprinosi širenju ovih bolesti.

Ulazna vrata virusima prehlade su sluznice gornjih dišnih putova (nosa, nosnog dijela ždrijela i ždrijela). Na mjestu ulaska dolazi najprije do kolonizacije, potom infekcije i na kraju imunološkog odgovora organizma na prisutnost virusa s posljedičnom upalom.

Tako za simptome prehlade nisu odgovorni samo i isključivo virusi, već i obrambeni mehanizmi našeg tijela koji stvaraju određene molekule i spojeve koji posredno pogoršavaju simptome bolesti. Sve je to očekivano međudjelovanje i borba mikro i makroorganizama u cilju lokalizacije infekcije i očuvanja vlastitog integriteta i zdravlja.

Zato borba protiv akutnih virusnih infekcija gornjih dišnih putova mora biti sveobuhvatna. Jer u suštini su to samoograničavajuće bolesti za koje ne postoji specifično uzročno antivirusno liječenje. Naše tijelo mora samo odraditi najveći dio posla, a brojne mjere i lijekovi koje uzimamo samo umanjuju simptome bolesti, skraćuju njezino trajanje  i poboljšavaju kvalitetu života!

Komplikacijama su posebno podložna mala djeca

Za razliku od prehlade, gripa je vrlo ozbiljna bolest koja neliječena sama po sebi može dovesti do smrtnog ishoda ili može izazvati ozbiljne komplikacije. Komplikacijama su posebno podložna mala djeca, kronični bolesnici i starije osobe. Putovi širenja su jednaki kao u prehladi tako da vrijede iste mjere opreza i prevencije.

Gripa se javlja epidemijski i uzrokuju je samo dva virusa: virus influenze A i B koji su nažalost podložni brojnim mutacijama i zato je pojava epidemije uvijek teško predvidiva kao i određivanje adekvatnog cjepiva.

Zato od gripe možete oboljeti više puta u životu i stoga je potrebno redovito cijepljenje svake godine.

Istaknimo razlike između prehlade i gripe:

Nekoliko savjeta za liječenje prehlade i gripe:

1. Djelujte na sve simptome: začepljen nos, curenje nosa, grlobolja, kihanje, kašalj, povišena tjelesna temperatura kako biste se što prije vratili svakodnevnim obvezama. To možete napraviti koristeći npr. tabletice koje su kombinirani pripravci analgetika, antipiretika i dekongestiva ili razne pripravke za lokalnu primjenu (dekongestivi, sprejevi, propolis…)
2. Nemojte se bojati vazokonstrikcijskih kapi za nos! Primijenjene prema uputama (3 puta dnevno do 7 dana) ne mogu oštetiti sluznicu nosa, a jako će Vam pomoći dok imate prehladu da biste lakše disali, da biste mogli spavati, da biste mogli jesti uz prisutan osjet mirisa i okusa. Budite oprezni s primjenom kapi u jako male djece (do 2. godine života) zbog mogućih kardioloških nuspojava!
3. Odmarajte se što više kako biste stvorili preduvjete vlastitom organizmu za što bolji i snažniji imunološki odgovor!
4. Pijte veće količine tekućine kako biste sekret iz gornjih dišnih putova razrijedili i što lakše iskašljali ili ispuhali kroz nos!
5. Ispirite redovito nos i sinuse opet u svrhu razrjeđivanja i eliminacije sekreta iz sinusa ili srednjeg uha, jer odstajali sekret predstavlja podlogu za rast i razvoj bakterija i time razvoj komplikacija prehlade (bakterijska upala srednjeg uha i sinusa).
6. Koristite lokalne pripravke hipertoničnih otopina za nos koji djeluju kao prirodni dekongestivi („otčepljivači“) po načelu osmoze bez vazokonstrikcije! Ovo je posebno korisno za djecu!
7. Za grlobolju koristite pastile ili sprejeve s lokalnim anestetikom i/ili antiseptikom.

Savjeti za prevenciju prehlade i gripe:

1. općedruštvene mjere:
   1. adekvatni pedagoški standardi u vrtićima i školama koji osiguravaju primjeren broj učenika odnosno djece po kvadratnom metru prostora, osigurano provjetravanje prostora, vlaženje zraka, higijena krevetića, igračaka i pribora za jelo
   2. socijalno-ekonomsko-zdravstveni standard koji osigurava:
      1. raznovrsnu prehranu bogatu vitaminima, elementima u tragovima, mikronutrijentima koji su ključni u imunološkom odgovoru u cjelini
      2. adekvatne uvjete stanovanja (grijanje, hlađenje, termoizolacija prostora, vlažnost prostorija)

• redovita tjelovježba

1. suvremenu medicinsku zaštitu i dostupnost liječnika i/ili ljekarnika
2. edukaciju stanovništva – sektor javnog zdravstva

2. osobne mjere :
   1. Voditi računa o zdravlju nosne sluznice tijekom cijele godine. Održavati redovito higijenu i toaletu korištenjem sprejeva za vlaženje i ispiranje, jer samo vlažna sluznica očuvanog integriteta može se uspješno oduprijeti brojnim virusima koji vrebaju u zimskim mjesecima. Ljeti sve te funkcije obavlja more!
   2. Izbjegavati nagle promjene temperature i vlažnosti zraka, jer to jako oštećuje sluznicu nosa i ždrijela. Stoga, kad izlazite iz vaših toplih domova u hladno zimsko jutro stavite nekakav šal ispred nosa i usta i dišite polako tako zaštićeni dok ne uđete u automobil ili neki drugi zatvoreni prostor!
   3. Boraviti na otvorenom što više (igrati se u parku, šetnja uz more…) Osim što je manja mogućnost prijenosa virusa, izloženost UV zrakama potiče stvaranje vitamina D u našem tijelu koji je važan imunoregulator! Uhvatite doslovno svaku zraku sunca tijekom zime!
   4. Ne voditi bolesnu djecu u vrtić ili školu, jer će se zbog njih razboljeti još puno djece.
   5. Prati redovito ruke, jer se virusi zadržavaju na njima do 48 sati! Ne razmjenjujte mobitele ili pribor za jelo!
   6. U prevenciji i liječenju prehlade mogu se koristiti i tzv. prirodni lijekovi kao npr. preparati Echinacee koji imaju i antivirusni i protuupalni učinak!
   7. NE uzimati antibiotike za liječenje prehlade. Narodna poslovica kaže: “Ako liječiš prehladu, traje 7 dana, a ako je ne liječiš, traje 7 dana”.

U slučaju gripe potrebno je potpuno mirovanje uz gore navedene lijekove. U slučaju teže kliničke slike uzimanje antivirusnih lijekova propisuje isključivo infektolog. Ponekad je potrebna i hospitalizacija.

VAŽNO!

ANTIBIOTICI SE NE PROPISUJU U LIJEČENJU PREHLADE ILI GRIPE OSIM U SLUČAJU KOMPLIKACIJA!

Važnost adekvatne primjene antimikrobnih lijekova ne ogleda se samo u pojedinačnom pristupu prema bolesniku već ima širi društveni značaj.

Često i pri opravdanoj primjeni imaju nuspojave (osipi, mučnina, proljev…)

Djeluju i na tzv. dobre bakterije koje se normalno nalaze u našem organizmu (koža, crijeva…) te narušavaju sklad međuovisnosti mikro i makroorganizama.

Imaju učinak ne samo na pojedinca nego i na čitavu zajednicu, jer se otporne bakterije lako šire i izazivaju teške i po život opasne kliničke slike.

Imajte ovo na umu prije otvaranja kućne apoteke s antibioticima!

Muče Vas problemi s disanjem na nos, imate alergijski rinitis, slabo čujete ili ste možda promukli? Tisuću je raznih problema u području glave i vrata zbog kojih vam može trebati pomoć otorinaloringologa

Tko još nije čuo za vrsnu liječnicu prof.dr.sc. Željku Roje, koju osim lijepe vanjštine trenutno krasi titula izvanrednog profesora primarijusa na Medicinskom fakultetu u Splitu kao i titula drage i ljupke, jedne od najboljih splitskih otorinolaringologica?

Željka Roje kojoj se životna misija pretvorila u samo jednu riječ – zdravlje, danas je na čelu privatne specijalističke ordinacije za otorinolaringologiju u Splitu iako je u mladim danima maštala o rukometnoj karijeri i sportskom novinarstvu, ali san o profesionalnom bavljenju sportom nažalost je prekinuo niz teških ozljeda nakon kojih se okrenula medicini.

Diplomirala je 1992. godine, a od 1998. do 2013. godine radila je u KBC Split, na Klinici za bolesti uha, nosa i grla s kirurgijom glave i vrata. Otišla je iz bolnice s mjesta pročelnice Kliničkog odjela za ontologiju i dječju otorinolaringologiju. Odluka koja nije donesena preko noći pokazala se itekako dobrom.

Vrata svoje ordinacije u Splitu, u kojoj radi u timu s asistenticom Ivanom Biuk, koja joj je kako kaže i lijeva i desna ruka, prof.dr.sc. Željka Roje otvorila je 8. prosinca 2014., a u nju danas dolaze djeca i stariji.

Zahvaljujući dugogodišnjem međunarodnom iskustvu, operiranjem diljem svijeta i znanstvenoj karijeri i ugledu prof.dr.sc. Željke Roje, s ovom svestranom doktoricom bilo nam je uistinu lako porazgovarati i o zdravstvenim ‘problemima’ današnjeg čovjeka. Ali krenimo redom.

Tko je Željka Roje?

– Teško je govoriti o sebi u trećem licu. Vjerojatno me ljudi koji me poznaju različito  doživljavaju. Svakako, osoba koja je  pokušavala i pokušava održati  ravnotežu  privatnog i poslovnog  života što je ponekad uistinu bilo teško. Osoba koja cijeni  zdravlje iznad svega, jer  dok si zdrav sve se zapreke mogu riješiti: trudom, radom, razgovorom, učenjem…

U mlađim danima maštali ste o rukometnoj karijeri i sportskom novinarstvu,  što je prevagnulo da se okrenete medicini, zdravlju?

– Evo u vrijeme ovog pozitivnog  rukometnog ludila i ponosa moram reći da je rukomet bio moj život  dugih 12 godina i  tada sam  bila sigurna  da će moj životni poziv biti  vezan uz sport.  Međutim, nakon nekoliko teških  ozljeda san o profesionalnom bavljenju sportom  je nažalost  morao biti potisnut i životna energija preusmjerena u nešto drugo. Medicina je bila uistinu slučajni odabir. Nisam od onih koji su  cijeli život znali što će biti kad odrastu.

Tek sa 17  godina odlučila sam da  ću studirati medicinu na veliku radost mog pokojnog oca. Kako sam kroz cijelo  školovanje bila odlikašica nije bilo problema pri upisu i korak po korak medicina i ja smo se  zbližavali i sve  bolje upoznavali i jako zavoljeli.

Gdje ste i kada i diplomirali?

– Diplomirala  sam 1992.  na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – Studij u Splitu. To je bilo vrijeme kada  Split nije imao Medicinski fakultet  već  je bio ispostava Zagrebačkog sveučilišta. Danas  s ponosom možemo reći da imamo  izvanredan Medicinski fakultet Sveučilišta u Splitu!

Educirali ste se i van Hrvatske?

– Bavljenje medicinom je  cjeloživotno učenje. Ma koliko dugo radili ovaj posao  uvijek možete nešto novo naučiti. Kao mladi liječnik puno sam naučila od  naših  iskusnih medicinskih sestara i instrumentarki  u operacijskoj  dvorani, od starijih  kolega, kolega  drugih specijalnosti…

Odlasci u inozemstvo  su sastavni dio tog procesa  učenja i praćenja novih  dostignuća,  tehnika, načina liječenja.

Moje najljepše iskustvo bilo je  boravak na  jednoj od najpoznatijih  klinika u svijetu –  Mayo klinici, Rochester, Minnesota, USA. To  je  pravi primjer  dobre  edukacije specijalizanata i pripreme  za brojne izazove na  koje liječnik kirurške  struke  može  naići u svom profesionalnom  životu.

Tijekom specijalizacije priprema te se  da budeš i dobar kirurg, i dobar  znanstvenik i  dobar  nastavnik. Ukoliko ne zadovoljavaš  na svim tim poljima ne možeš ostati  na Mayo klinici. Način komunikacije među  specijalizantima i specijalistima, otvorenost prema kritici i pokušaji mijenjanja  stavova su za mene bili   fascinantni.

Upijala sam otvorenih  očiju svaki segment njihova rada, trudila se sudjelovati u  svim oblicima edukacije i vratila se  bogatija za perspektivu „Kako se educirati da postaneš  kompletan liječnik u univerzitetskoj bolnici?“

Vidjeli ste kako sve što se tiče bolnice funkcionira u Hrvatskoj, vani ste vjerojatno susreli neki drugi sustav, možemo li uspoređivati hrvatsko zdravstvo i neko zapadnoeuropsko ili američko?

– Osim ranije navedene  sustavne i detaljne  edukacije prožete brojnim provjerama  znanja i kompetencija osnovna je razlika u  dostupnosti  najsuvremenijim tehničkim  dostignućima primjenjenim u medicini. Opremljenost operacijskih  dvorana, neograničenost   budžetom,  mogućnost edukacije na teret klinike u kojoj radiš (gotovo sve  moje edukacije plaćene su donacijama ili iz vlastitih sredstava) je ono što čini razliku.

Ono u čemu smo ravni, ako ne i bolji su ljudi. Kirurška spretnost i lucidnost hrvatskih liječnika ne zaostaje nimalo za bilo kojom klinikom u  svijetu. Dapače!

Za ilustraciju toga ja sam godinama  službeni edukator  za radiofrekvencijsku kirurgiju u području glave  i vrata u cijelom svijetu: operirala sam u Norveškoj, Estoniji, Sloveniji, Indiji, Kini, Engleskoj… Iz „male“ Hrvatske!

Koliko ste dugo radili u KBC Split, na kojem odjelu, klinici?

– U KBC-u Split sam radila od 1998. – 2013. na Klinici za bolesti uha grla i nosa s kirurgijom glave i vrata.

Što je prevagnulo da iz bolnice odete s mjesta mjesta pročelnice Kliničkog odjela za ontologiju i dječju otorinolaringologiju? Da je vrijeme za novi korak – otvaranje vlastite specijalističke ordinacije?

– Nikada sebe nisam vidjela kao privatnika i mislila sam da  nikada neću napustiti  bolnicu. U tih  15 godina praktički sam živjela  bolnicu i za bolnicu  često nauštrb vlastite obitelji. Dani su prolazili jedan za drugim  u stalnom radu, dežurstvima, napredovanju u znanstvenom i nastavnom  smislu i mislila sam da je to jedini svijet kojem uistinu pripadam i kojeg  želim malo drugačije organizirati kako bi iskoristivost ljudi, resursa i vremena bio što bolji. Ljudi su to obično  doživljavali kao  beskrajnu ambiciju, ali ja jednostavno  ne znam drugačije. Kako  je moj suprug liječnik  i  isti kao i ja neprestano  smo podizali jedan drugome  ljestvicu u onome „ Brže, više, jače!“ i trudili se drugima objašnjavati kako se neke  stvari mogu  promijeniti na bolje.

Ali, godine  donesu mudrost i shvatiš da trud nije uvijek  dovoljan i da ne možeš promijeniti sustav. To je značilo da se  moram promijeniti ja. Kako se geni i životni postulati na kojima počiva  cijeli tvoj rad i življenje ne mogu mijenjati promijenila sam sredinu.

Nije mi  bilo lako. Odluka je sazrijevala nekoliko godina i kad  sam ju donijela znala sam da  je jedina moguća. Nikada nisam požalila i o vremenu u bolnici razmišljam  sada s nekim odmakom uvijek pozitivno i s  posebnom dragošću, jer me je puno toga naučilo, dovelo mi u život puno dragih ljudi, i pacijenata i kolega.

Nikome ništa ne zamjeram i bilo bi mi drago da ni meni nitko ne zamjera ništa, jer svi smo mi tu radi naših bolesnika, naših studenata, specijalizanata  i svojim radom i primjerom moramo pokazivati najbolje od sebe. Ja sam uvijek otvorena za suradnju  i zajedničke projekte.

U Splitu ste vrlo hvaljena u odnosu rada s djecom. Koja je tajna?

– Hvala Vam na pohvali. A nema  tu tajne! Jednostavno volim djecu i djeca vole mene. To ili imaš ili nemaš. Nema glume, jer vas djeca  brzo pročitaju.

Uvijek se trudim  gledati ih  kao osobe, obraćati im se izravno tako da se osjećaju kao subjekti, a ne kao objekti. Primjerice: ‘Dobar dan. Ti si Marko? Pa Marko zašto si ti danas  došao u tete Željke umjesto da se igraš vani ili da si u vrtiću ili školi? Što te smeta?’,… i tako razgovor krene

Trudim se objasniti im svaku pretragu – posebno neke koje  su malo neugodne jednostavnim jezikom prilagođenim djeci.

Isto tako  rijetkom nosim bijelu kutu, jer u neke djece izaziva strah.

Usprkos tome ima djece  s kojima je jako teško uspostaviti kontakt, koja plaču od trenutka kad su ušli u ordinaciju  dok ne izađu, tuku me pri pregledu, psuju, pljucaju, tuku roditelje… to je jako mali broj, ali svaki put ostanem osupnuta kad tako nešto  vidim.

Koliko danas djeca (u dobi do 10 godina) imaju respiratornih problema u odnosu na vrijeme kada ste tek počeli raditi u KBC Split? Što mislite da je razlog rastu tog broja?

– Broj infekcija je otprilike isti –  8 – 10 prehlada  godišnje, pokoja upala  grla ili uha i to je to. U značajnom porastu  su alergijske  bolesti  gornjih dišnih putova i  kronične bolesti u smislu grkljanskoždrijelnog refluksa, autoimunih  bolesti i sl.

Danas sve više djece/osoba boluje od astme, atopijskog dermatitisa ili alergijskog rinitisa. Koliko se često u svom poslu susrećete s tim slučajevima?

– Svakodnevno.  Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je pred  desetak godina predvidjela  da će u 2020. svako drugo dijete biti na  nešto alergično. I eto nas u toj 2020. Što više reći?!

U Vašoj ordinaciji se bavite i medicinom spavanja. Možete li pobliže objasniti o čemu je riječ?

– Medicina spavanja  je relativno nova grana u medicini koja je multidisciplinarna i sveobuhvatna. Bavi se poremećajima spavanja u kvalitativnom i kvantitativnom smislu. Ono  gdje je  uloga otorinolaringologa nezamjenjiva jesu poremećaji disanja  tijekom spavanja koji obuhvaćaju hrkanje i  opstrukcijsku apneju u spavanju (prekide disanja tijekom spavanja).

Pacijenti koji imaju opstrukcijsku apneju cijelu noć provode u neokrepljujućem snu prožetom stalnim mikrobuđenjima uslijed nedostatka  kisika. Takve osobe  kao da rone  cijelu noć i hvataju zrak, umjesto da se odmaraju. Stoga su danju jako pospani, umorni, imaju smetnje pažnje i koncentracije i sl. Djeca  s takvim problemima često nisu pospana nego se doimaju  psihomotorno nemirna , agresivna, „zločesta“ i često se proglašavaju  ADHD –om.

Takva  djeca  češće mokre u krevet, nemirno spavaju, preznojavaju se noću,  škrguću  zubima…

Manjak  kisika koji traje  dulje vrijeme odražava se na sve organe i organske sustave posebno na srce i krvne  žile, mozak, regulaciju šećera u krvi  te takve osobe  imaju povećan rizik za razvoj kardiovaskulanih  bolesti, dijabetesa, povišenog tlaka i sl.

Zato je prepoznavanje i pravodobna  dijagnoza i terapija ovakvih  bolesnika ključna  za  njihovo  dugoročno zdravlje.

Otorinolaringolog  svojim pregledom odredjuje  postoji li mehanička  zapreka u gornjem  dišnom putu koja  dovodi  do  hrkanja i/ili apneje i sukladno  tome postavlja indikaciju za ev.kirurško liječenje. Najčešće liječenje mora biti kombinirano s uporabom mandibularnih udlaga ili ev.  CPAP uređajem. Definitivna odluka  donosi se nakon cjelonoćne  polisomnografije koja se provodi u Centru za spavanje na Križinama.

Roditelji kod Vas često dovode djecu na operaciju tonzila, trećeg krajnika,… Koliko se taj zahvat razlikuje od  zahvata koji se radio u bolnici?

– Razlika je prvenstveno u tehnici koju koristim. Kako sam već ranije kazala, ja sam međunarodni ekspert za radiofrekvencijsku kirurgiju te ove operacije obavljam koblacijom -posebnom vrstom radiovalova.

Radi se nastavcima za jednokratnu uporabu kojima  vrlo niskom temperaturom  /60 – 80 stupnjeva/ polagano bez sile  odvajamo  tkivo tonzile  od okoline. Istovremeno se provodi  zaustavljanje krvarenja te je  gubitak krvi tijekom operacije praktički  nikakav. Nakon operacije polje je potpuno beskrvno tako da nema  onog  pljucanja krvi u  posudu  nakon dolaska u sobu i dijete je zbog toga u odličnoj kondiciji nakon zahvata.

Bolnost je značajno manja, jer  se  u klasičnoj kirurgiji koristi elektrokoagulacija  s temperaturama  600 – 800  stupnjeva  što izaziva  značajnu termičku ozljedu tkiva.

Ovo ne govorim bez argumenata jer je moja doktorska disertacija upravo  dokazala  da   radiofrekvencijska metoda  izaziva manju postoperacijsku bol, manje krvarenje i manji upalni odgovor.  Naravno, i u ovoj se  kirurgiji mogu desiti klasične komplikacije kao postoperacijsko krvarenje i infekcija ukoliko pacijenti ne slijede upute koje  dobiju od operatera, a to je primarno pijenje većih  količina tekućine kako  bi se operacijsko polje redovito ispiralo i bilo vlažno.

Ovo je zahvat kojeg smo počeli raditi u bolnici 2005. i  eto ja ga izvodim već 15  godina.

Danas postoji trend u svijetu da  se ne uklanja  kompletna nepčana  tonzila već samo  dio koji smeta pri disanju (ako je indikacija poremećaj disanja  tijekom spavanja) čime se  čuva imunološki vrijedno tkivo. Ukloni se obično  2/3 ili ¾  tkiva  prilikom čega se ne ulazi u mišićni sloj oko tonzile  što dodatno smanjuje bol.

Čak i kada  su učestale  infekcije  indikacija za operaciju  u Velikoj Britaniji  se ne radi totalna  tonzilektomija već tzv.  intrakapsularna  tj.  near total  tonzilektomija  gdje se svjesno  ostavlja  mali sloj tonzile uz kapsulu kako bi se rizik za krvarenje i bol svelo  na minimum. Jer  cilj svakog dječjeg otorinolaringologa je ne samo dobro napraviti operaciju već  smanjiti poslijeoperacijski morbiditet  i učestalost komplikacija. Na ovaj način  djeca  se ranije vraćaju svojim aktivnostima, ranije počnu jesti  uobičajenu hranu  i rizik krvarenja je  izrazito  nizak. Naravno  da  zbog ostatnog tkiva  uvijek postoji  opasnost ponovno  rasta tonzile koji  je prema recentnoj literaturi  5 %.

Sve opcije treba objasniti roditeljima ističući prednosti i nedostatke  i odluku donijeti u suglasju!

Imate li neki slučaj koji Vam je ostao posebno urezan u sjećanje? (pozitivan ili negativan)

– Slučajeva ima uistinu mnogo. Uvijek pamtim moju malu Palčicu (dijete koje je prijevremeno rođeno) i koje do  4. godine nije uspjelo pojesti ništa krute hrane, koje nije moglo noću disati  zbog  ogromnih tonzila i trećeg krajnika. Kako je imala  samo 9,5  kg operacija se stalno  odgadjala jer za tako malu  tjelesnu masu tonzilektomija je kontraindicirana. Međutim  znali smo da se masa povećati neće  ako ne počne jesti, a jesti od  tonzila ne može. Stoga smo se odlučili ipak  za koblacijsku tonzilektomiju i adenotomiju  jer smo znali da nema  gubitka krvi, da će se brže oporaviti i sve je prošlo u najboljem redu. Počela je rasti i dobivati na težini na naše veliko zadovoljstvo!

Negativni su uvijek vezani za komplikacije, a to  su krvarenja koja su djece tako dramatična  da sekunde odlučuju. Ili recimo slučaj pokušaja  suicida  djevojčice  od 14 godina koju smo spašavali  na podu  dječjeg prijema zarezivanjem grkljana ( djevojčica je preživjela). Kada 15 godina dežurate barem 4x mjesečno možete zamisliti koliko sličnih situacija ima.

Svako operirano dijete ili odraslog pacijenta nosite sa sobom kući, razmišljate o njemu i nadate se  da telefonski poziv koji stiže u  23 sata nije znak za uzbunu. Svaki taj poziv ostavlja traga na vašem srcu i duši jer odgovornost koju osjećate za nečiji život nikada ne prestaje. Na to se nikad nisam navikla – iskreno će nam za kraj našeg razgovora brižna doktorica Roje.

Ako ste neke od vlastitih problema prepoznali dok ste čitali ovaj tekst ili te probleme imaju vaši bližnji, obratite se bez straha i s potpunim povjerenjem na adresu specijalističke ordinacije za otorinilaringologiju u Splitu, Kranjčevićeva 45 i putem telefona na broj  09136487644 ili 021 553022.

Napominjemo kako odrinacija prof.dr.sc. Željke Roje nudi sve što jedna ORL ordinacija i kirurgija glave i vrata može ponuditi: ORL pregledi odraslih i djece, fiberendoskopiju (pregled nosa, ušća sinusa, trećeg krajnika, glasnica kamericom), timpanometriju i snimanje sluha, otoneurološki pregled, operacije tumora kože i sluznica u lokalnoj anesteziji, uklanjanje benignih  izraslina kože laserom, primjenu hijauronskih filera i botoksa za ekirurško podmlađivanje, operacije  tonzila i trećeg krajnika,  postavljanje  cjevčica u uho, operacije polipa na glasnicama, operacije „klempavih“ ušiju…

Sve informacije mogu  se naći i na www.ordinacija-zeljkaroje.com  ili na facebook stranici.

Preuzeto sa portala: www.dalmacijadanas.hr
Autor: Miranda Barić / Foto: Mario Jelić / Propono multimedia