Samo da nije tišina…
Moj odnos s televizijom mijenjao se kako su se mijenjali moji prioriteti, dužnosti i obveze u životu… Mijenjao se i ovisno o raspoloženjima, godinama, emocijama…
Rijetko sam imala vremena satima sjediti pred njom, jer ritam života je bio takav da je figurirala samo kao neka pozadinska buka dok bih jurila po kući jedva stižući napraviti sve što treba. Između pripremanja predavanja, glačanja, kuhanja, učenja za specijalistički ispit, zaljubljeno-zabrinutog pogledavanja prema mojoj Mii, dogovaranja sa suprugom o rasporedu za sutra, neki ugodni glasovi bi nešto pričali ili pjevali, diskutirali, svađali se… I to je bilo to!
Volim kada nije apsolutna tišina i zato je stalno upaljena… Upaljena je često i kad nas nema kući, jer priča s našim psićem Bepom… barem si utvaram da mu to nešto znači.
Ma koliko to izgledalo neintelektualno meni televizija ne služi u edukativne svrhe. Treba mi isključivo za odmor i razbibrigu.
Opterećena teškim ljudskim sudbinama koje bolest donosi, kao netko tko često mora priopćiti ružnu vijest rodbini ili samom bolesniku, zadojena stalnim učenjem, jer medicina jest takva struka, moram si osigurati neko vrijeme za „raditi ništa!“ Za „slušati ništa!“
I onda je to bijeg u kratke duhovite sitcom-ove i vječni i neizostavni sport.
U sadržaje koje mogu gledati bez pune koncentracije i pažnje, pomalo zadrijemati i nastaviti gledati kao da se ništa nije dogodilo, odgovoriti na poruke prijatelja… „light multitasking“ koji ne iziskuje nikakav intelektualni napor.
A nekad davno bila je izvor kratkih svakodnevnih radosti u 19.15, bila je čudo u bojama koje su prštale iz komentara Milke Babović, provođenja vremena s ocem koji me „zarazio“ sportom, slatkog zagrljaja sa svojom jedinicom i gledanja Popaja i Tom i Jerry-ija na povratku iz vrtića. Bila je vizualni pečat tuge ratnih godina, lica iz Vukovara koja su se usjekla u sjećanje da zauvijek peku…
Puno besanih noći proveli smo zajedno u krugu bolnice, jer u dežurstvu zapravo ne možeš spavati. Stalno čekaš hoće li se nešto dogoditi pacijentima na klinici ili nekom nesretniku izvana. Moraš biti brz, spreman, bistre glave. I tako prolaze minute, sati, mjeseci i godine, a televizija i ti se ne smijete umoriti! Situaciju su spasili brojni novi programi koji su bili dostupni 24 sata da ne buljim u onaj snijeg na ekranu zamišljajući se na nekom drugom mjestu gdje mi uz svaki zvuk telefona srce neće raditi 150/min pitajući se hoću li biti dorasla zadatku koji me možda čeka. Vikendom, blagdanom, radnim danima….
Nažalost je bila i svjedok dugih dana oporavka od bolesti, buđenja u bolničkoj sobi uz „Medvjediće dobra srca“ i želje za životom i zdravljem za sebe i svoje najbliže… Samo da nije tišina! Samo da sve prođe!
Jer kad se pogase svjetla, djeca odu u novi život, opereš zadnju čašu nakon druženja s prijateljima sjedneš na trosjed pored supruga, još jedno piće, daljinski u ruku i tražiš… tražiš…
i razgovaraš i gledaš, sabireš dojmove, smiješ se i plačeš, a pozadinska buka mirno odrađuje svoj zadatak.
Kolumna u REflektoru Slobodne Dalmacije siječanj 2017.
