Šesta latica koju predstavljamo za Splitski cvit 2017. je dr.sc. Željka Roje, izvanredni profesor primarijus, otorinolaringolog. Kao mlada maštala je o rukometnoj karijeri i sportskom novinarstvu, no životna misija pretvorila joj se u samo jednu riječ: zdravlje! Ova vrsna medicinarka je na čelu privatne specijalističke ordinacije za otorinolaringologiju u Splitu.

U KBC Split je radila od 1998. do 2013. godine, na Klinici za bolesti uha, nosa i grla s kirurgijom glave i vrata. Otišla je iz bolnice s mjesta pročelnice Kliničkog odjela za otologiju i dječju otorinolaringologiju.

Iza dr.sc. Roje danas su brojni znanstveni radovi, priručnici za roditelje, volonter je u klubu trudnica i roditelja.

Sa svestranom doktoricom razgovarali smo u njenoj ordinaciji u Splitu.

Je li danas teško biti privatnik u medicini?
– Nije mi lako odgovoriti na takvo pitanje. Postala sam privatnik nakon 18 godina rada u bolnici. Mislim da je sasvim drukčija situacija kad netko kao svoje prvo radno mjesto otvara svoju privatnu ordinaciju pa ljudi ne znaju ni tko je on i tek se treba probijati. Znači ja sam netko tko je dugi niz godina radio u ovom gradu, u bolnici, tako da sam već imala određeni broj pacijenata koji su onda rado došli k meni poslije. Ne mogu reći da je za mene to bilo jako dramatično i teško i ako bude ovako, ja sam super zadovoljna. Dakle, nije mi ni lako ni teško, sasvim mi je normalno.

18 godina iskustva u bolnici…
– I još 6 godina prije svugdje okolo. Dugo je to.

Gdje ste diplomirali?
– Diplomirala sam u Splitu ’92. godine a onda sam 6 godina radila po zamjenama svugdje okolo, od staračkih domova u Splitu, radila sam u Muću, Dugopolju, Mravincima, Kučinama, i brojnim drugim ambulantama, predavala u srednjoj medicinskoj školi i onda sam ’98. godine počela volontirati na klinici za otorinolaringologiju. Nakon toga sam bila sekundarac 6 mjeseci ’99. godine i tek tada sam dobila specijalizaciju. Radila sam u bolnici te puste godine i prije par godina otišla sam u privatnike.

Vaša edukacija se dotiče i nekih stranih gradova?
– Tijekom specijalizacije sam bila na Mayo klinici u Rochesteru u Minnesoti, u SAD-u,educirala se na brojnim inozemnim i domaćim tečajevima, a onda sam od prije nekoliko godina i sama postala međunarodni edukator za jednu određenu tehniku operacije angina i za kirurgiju u medicini spavanja primjenom radiovalova..

Što je medicina spavanja?
– To je medicina koja se bavi poremećajima spavanja, ali za nas otorinolaringologe posebno je značajan dio koji se bavi poremećajima disanja tijekom spavanja- hrkanje, prekida disanja u snu, što se još zove opstrukcijska sleep apnea. Neki od tih pacijenata su primarno kirurški pacijenti, a neki ne pa se u liječenju koriste neke druge metode , a ponekad je nužno kombinirano liječenje.

Jeli dobro da netko stalno hrče?
– Naravno da nije. Svatko tko hrče zapravo primarno diše na usta. To nije normalno disanje, priroda nije tako zamislila. Zamišljeno je da dišemo kroz nos koji ima zadaću ovlažiti, zagrijati i pročistiti zrak koji takav pripremljen ide u donji dišni put. Vi kad otvorite usta nos je jednostavno van funkcije. Onda hladni ili nepročišćeni zrak djeluje izravno na bronhe, čini ih podražljivima, skloniji ste infekcijama, kašljanju… Međutim, ono što je osnovno, hrkanje manje više, to je bolest onoga tko spava s vama, jer je njemu teško. Kaže se da je to ‘bed partner disease’. Kad uz hrkanje imate prekide u disanju, znači hrčete, hrčete i onda prestanete disati pa osoba koja je pored vas samo broji koliko ne dišete i onda nakon toga slijedi duboki udah kao da vas je netko „kacao“ ispod mora. Znači vi potpuno prekidate disanje određeno vrijeme i mi imamo pacijente koji imaju prekide disanja i preko minute tijekom noći. Svaki put kad se to dogodi, koncentracija kisika u krvi padne ispod neke željene razine, daleko ispod normale i onda ako imate takvih prekida tijekom noći od oko 30-40, vi zapravo pola noći ronite i lovite zrak. Stalno ste u manjku kisika. Normalno, ako se tako proteže godinama, to ostavlja posljedice na vaše krvne žile, na srce, mozak, takvi ljudi imaju veću šansu za kardiovaskularne bolesti, dijabetes, moždani udar, dekompenzaciju srca i tako dalje. Zato takve bolesnike treba liječiti i njihov pristup liječenju mora biti multidisciplinaran.
Osim problema tijekom noći ovakvi bolesnici imaju prekomjernu dnevnu pospanost što može dovesti do problema u školi, na poslu, u prometu… Koliko puta ste pročitali nakon neke prometne nesreće …Iz nepoznatog razloga izgubio kontrolu nad vozilom… najčešće su to naši pacijenti koji se nisu odmorili tijekom noći i zato su tijekom dana umorni i pospani.

Jeste li iskusili ljude koji uopće nisu svjesni da je to problem?
– Naravno, profesor Đogaš koji je dekan medicinskog fakulteta, moj bivši šef profesor Račić i ja i ostala ekipa koja sudjeluje u cijeloj toj priči, strašno puno radi na popularizaciji i osvještavanju tog problema. Postoji Hrvatsko društvo za somnologiju, za poremećaje spavanja, koje uključuje ne samo poremećaje disanja nego i poremećaj usnivanja i druge kvalitativne promjene sna. Ali ono što je otorinolarigološko su baš ti poremećaji disanja koji su vezani za nekakvu smetnju, zapreku u gornjem dišnom putu. Zahvaljujući angažmanu Društva i pojedinaca svjesnost o ovim problemima je jako porasla. Postoje pomagala, kao što su maskice za spavanje koje možete dobiti preko HZZO-a jednako kao i slušno pomagalo, jednako kao i naočale. Tako da nije samo pojedinac, već društvo u cjelini osvijestilo ovaj problem.

Vratimo se na razdoblje Vašeg djetinjstva, osnovne škole. Odrastali ste u Splitu?
– Rođena u Split, ali sam odrastala u Trogiru. Moja srednja škola, ja sam Šuvarova generacija, prva dva srednje škole sam išla u Trogir, a treći i četvrti u Split. Dalje sam nastavila studirati u Splitu.

Kada ste znali da je to Vaš poziv?
– Dugo vremena nisam to znala, tek negdje u četvrtom srednje pred novu godinu sam rekla da bih mogla na medicinu. Svi su i očekivali od mene da idem na medicinu, jer imala sam sve pet u školi. Ja sam bila cijela u sportu, bavila sam se aktivno rukometom dvanaest godina, i htjela sam biti sportski komentator. A na kraju sam završila medicinu.

Skoro ste u novinarstvu završili…
– Da.

Vidjeli ste kako sve što se tiče bolnice funkcionira u Hrvatskoj, vani ste vjerojatno susreli neki drugi sustav, možemo li uspoređivati hrvatsko zdravstvo i neko zapadnoeuropsko ili američko?
– Uvijek je tu pitanje količina novca, dostupne tehnike i organizacijske razlike. Što se tiče ljudstva, dakle naših medicinskih sestara, naših liječnika, moram reći da gdjegod sam bila mi smo sigurno među najspretnijima. To znači da imamo izvanredne manualne spretnosti ako govorimo o kirurgiji. Ništa se ne moramo posramiti u odnosu na jako razvikane američke liječnike. Bila sam i u Indiji, Kini, Norveškoj, nema gdje nisam bila u operacijskim salama, ali mi smo uistinu daroviti. Kao što smo recimo daroviti za sport, tako imamo i darovite kirurge. Osim toga, znanje koje dobivamo na medicinskom fakultetu, ukoliko ga znate adekvatno primijeniti, a ne samo primiti kao neke puke činjenice je izvrsno. Smatram da je razina obrazovanja jako dobra i da što se ljudskog faktora tiče mi smo apsolutno ravnopravni sa svim kolegama u svijetu. Uvijek vam je ono isto pitanje nedostatka novca. Činjenica je da ste stalno raspoređeni na dva tri mjesta, da morate juriti, da je malo ljudi. U tom smislu zapravo je problem taj organizacijski dio, koji je daleko bolji konkretno u Americi ili nekim zapadnoeuropskim zemljama. Ali samim ljudima, skidam kapu.

Napustili ste javni sektor, ali činjenica je da puno ljudi odlazi vani raditi, da postoji manjak osoblja. Što je rješenje?
– Pa mislim da nije samo u pitanju novac, nego pitanje položaja. Ja ću vam reći na svome primjeru. Završila sam specijalizaciju, doktorirala sam, bila asistent na fakultetu, postala docent, pa nakon toga profesor na fakultetu, prema tome apsolutno sam odradila na svim tim razinama sve što se moglo odraditi. A moj je posao u bolnici i dalje bio isti, položaj u bolnici bio je isti. Dakle, ja sam i dalje morala dežurati i raditi iste poslove koje radite kad ste specijalizant. A druge obveze se gomilaju: nastava, pisanje knjiga, udžbenika, znanstvenih članaka, mentoriranje diplomskih radova, doktorata… I dalje nisam imala svoju sobu na klinici. Vi nemate gdje primiti studente. Kad bih nekome rekla da nemam kompjutor na poslu. Netko tko radi vani ne može shvatiti da ste vi profesor na medicinskom fakultetu i da nemate svoju sobu. Kad bi se ti uvjeti barem malo poboljšali, ja mislim da veliki broj kolega ne bi nigdje otišao. Jer ipak je nama svima najljepše u našoj zemlji. Vani si uvijek stranac bez obzira koliko novaca zaradiš. Meni je konkretno najviše smetalo što se u mom profesionalnom rasporedu usprkos tom silnom trudu i svemu tome što sam napravila u svoje slobodno vrijeme ništa nije promijenilo. Morate znati da za vrijeme svog radnog vremena ne možete pisati doktorat, ne možete pisati predavanja, knjige ili već što morate raditi da biste mogli napredovati. Dakle, to se sve uštipnulo od mog privatnog vremena i života, a moja plaća i neke druge stvari su praktički ostale iste.

Privatna medicina je za bogate, što mislite o tome stavu?
– Ja ne mogu reći da je baš za bogate, ali svakako je dostupnija onima koji imaju novaca. S aspekta jednog privatnika, morate me razumjeti, kad vi uložite određene novce, kupite aparaturu, imate svakodnevne troškove, počevši od šprica, igala, tufera.. to su neki nevidljivi troškovi, a da ne govorim o najmu. Morate na neki način zaokružiti financijsku cjelinu. Ja idem uvijek gledati da ta cijena koliko toliko bude meni ekonomski opravdana, a i da bude pristupačna pacijentu. Dakle istina: to je skuplje nego ono što se plati za participaciju recimo u bolnici, ali smatram da to baš nije tolika cifra koja se ne može platiti. Glupo je to uopće govoriti za nekoga tko ima primanja 1500-2000 kuna. Normalno je da takvoj osobi nije dostupna ovakva vrsta medicinske skrbi. Jednostavno je takav sustav, ali tako je svugdje u svijetu. Znate da gdjegod idete, mora se takvo nešto platiti.

Jeli postoji neki pritisak, kad dođe neki pacijent da su očekivanja od Vas veća nego nekoga liječnika u bolnici?
– Moram priznati da jednako radim svoj posao i sad i u bolnici. To će vam potvrditi oni koji me znaju od ranije, to će vam reći i moje kolege i sestre s kojima sam radila. Iza svake svoje ambulante bih izašla promukla. Moj angažman oko pacijenta je uvijek bio maksimalan u smislu pojašnjavanja problema i to svi moji pacijenti znaju i zato dijelom i dolaze, jer ja sam jedna od onih koja stvarno možda ne zna sve najbolje, možda nisam najspretnija na svijetu, ali sam stvarno voljna svakome objasniti. Tako je bilo i onda tako je i sada. Veliki je broj kroničnih bolesti koje ljudi ne razumiju i ne mogu se izliječiti tako da date nekome dvije tabletice i sad je sve riješeno nego to je nešto što te prati cijeli život i pacijent mora biti upućen što mu je i kako će u datom trenutku reagirati. Osim toga ženskoga pa pokazujem nekakvu osnovnu dozu empatije pogotovo kad su djeca u pitanju i to ljudi jako dobro percipiraju jer nema glume i pretvaranja. Kod mene dolaze po ono što su već uglavnom čuli da će dobiti strpljenje, želju da se objasni i pomogne, znanje, otvorenost i upućenost u nove metode liječenja. Nekome pomognete više, nekome manje, ali trud je neupitan. Takav stav imam od početka od kad sam počela raditi i to se ništa nije promijenilo neovisno jesam li ja privatnik ili sam radnik u bolnici ili domu zdravlja ili bilo gdje.

Spomenuli ste rad s djecom. U Splitu imate dobre pohvale po tom pitanju. Koja je tajna takvog odnosa s djetetom?
– Nema tajne, nego ili jesi ili nisi. Djeca te vrlo brzo pročitaju, nema tu glume. Ja sam stvarno netko tko izuzetno voli djecu. Lijepo ih je gledati kako rastu. Imamo pacijenata s kojima krenemo u prvoj godini života, a danas neki već studiraju i imaju svoju djecu. Lijepa je stvar kad nekome pomogneš u procesu odrastanja i to me beskrajno veseli. Oni mi unose neku posebnu energiju. Kad vidim neko smiješno, pametno dijete, odmah mi je dan bolji. A djeca to odmah osjete. Rad s djecom je izuzetno težak, jer nije to samo taj mali pacijent nego vi morate stvoriti odnos i s roditeljem. Obično nam dođu tata, mama, starije dijete po mogućnosti i baka, dakle to je puna ordinacija ljudi. Moraš uspostaviti kontakt s djetetom da ga uspiješ pregledati ali moraš i komunicirati s roditeljima, oni ti moraju reći u čemu je problem, ti to moraš objasniti. To je dosta zahtjevan rad i dosta iscrpljujući, ali meni je nekako najviše nagrađujući kad vidim da ta djeca idu na dobro, pogotovo kad su neka djeca s poteškoćama u razvoju govora, poteškoćama sa sluhom, kad vidiš da je neka tvoja intervencija jako unaprijedila život tog djeteta.

Jeste li imali neki slučaj koji Vam je bio osobito težak, iz bilo kojeg razloga?
– Toga uvijek ima, pogotovo grubih životnih priča, Kad naši pacijenti imaju karcinom grkljana, kad imaju karcinom početnog dijela jednjaka, uznapredovale karcinome štitnjače, karcinome sinusa, dakle ako ćete tu vi kirurški djelovati vi zapravo mijenjate nekome osobnost kirurškom zahvatom. Ako netko ima karcinom debelog crijeva, otvorite trbuh, skinete 2-3 metra crijeva, zatvorite trbuh i ništa se ne vidi. Kod nas, ako ćete skinuti nešto, znači ako operirate grkljan, čovjek ne može govoriti, ima rupu kroz koju diše. Ako ćete skidati sve limfne čvorove na vratu, vi ogolite taj vrat i ostane kralježnica i dvije krvne žile, dakle vidljivo je. Sve naše operacije izuzetno mijenjaju osobnost i mogućnost smijanja, govora, komunikacije, tako da su to uvijek jako zahtjevni bolesnici, a da ne govorim o terminalnim fazama njihove bolesti kad to stvarno jako ružno izgleda Naravno da su nama dolazile svakakve tužne priče u smislu prometnih nesreća, samoubojstava vješanjem jako mladih ljudi, gušenja. Ljudi misle da je otorinolaringologija ono malo pogledat ću ti uho, grlo, ali mi smo otorinolaringologija s kirurgijom glave i vrata. To je vrlo teška i zahtjevna kirurgija. Naša hitna stanja su masivna krvarenja u području glave i vrata, kad vam pukne velika žila kucavica, krvari i čovjek je mrtav u roku od 3 minute. Gušenje zbog stranog tijela, ako niste tog trena pomogli, izgubili ste nekoga. Naša struka je izuzetno zahtjevna. Kad dežurate, vi ste zadnji koji tu situaciju mora riješiti. Možete zamisliti kako se osjećate kad položite specijalistički ispit i prvi put dođete tako dežurati. Svaki telefonski poziv kad vas netko zove, srce ti još lupa tri sata jer misliš mogu li ja to riješiti, jesam li dorasla tome zadatku da spasim nekome život ako se guši ili ovako nešto. Bilo je svakakvih priča.

Kako se rješavate stresa u slobodno vrijeme?
– Uvijek sport. Dakle ja uvijek kažem tko se jednom zarazi sportom to je jednostavno tako. U zadnjih nekoliko godina redovito igram badminton i to mi je jako dobar način za rješavanje stresa i stvarno me čini radosnom. Jako volim gledati sport, sve utakmice. Sad na rukometnom prvenstvu Europe, nakon 26 sati puta sam stigla na Hrvatska – Srbija jer bih puzeći bila došla. To me jako veseli i ispunjava jednom pozitivnom energijom. Osim sporta volim i druženja s prijateljima Ono što vam je u životu najpotrebnije je stabilnost obitelji, kćerka koja je već odrasla, živi i radi u Zagrebu. Jako mi je bitno da je sretna i zadovoljna i to mi daje nekakav osnovni oslonac u životu, a ovo sve drugo dođe, prođe…

Predajete na Medicinskom fakultetu?
– Da, to je jedna od mojih najvećih ljubavi jer strašno volim poučavati. Mama mi je bila 40 godina učiteljica pa eto tako malo dođe i s genima. Predavala sam i medicinskim sestrama i studentima stomatologije, medicine a redovito predajem u Klubu trudnica i roditelja kao volonter. Pišem priručnike za roditelje, djecu, pacijente različitih profila koji su besplatni i uvijek dostupni za edukaciju pučanstva. Neki osnovni zadatak koji sam sebi dala je edukacija na svim razinama. A što se tiče međunarodnog angažmana, to je edukacija kolega specijalista za te posebne metode liječenja. Redovito idem u London, sad će biti četvrti put kao predavač na njihovim tečajevima.

Naša sveučilišta ne stoje bajno na top ljestvicama u Europi, sami znamo koje su to pozicije. Medicinski fakultet u cijelom tom skupu, gdje je on?
– Medicinski fakultet je jako dobro ocijenjen i puno publikacija u vrlo vrijednim časopisima Splitskog sveučilišta odlazi upravo s medicinskog fakulteta. Naši su profesori i u bazičnim znanostima pa i naši kliničari vrlo često pozivani kao eksperti, dakle kao ‘opinion leaderi’ u brojnim situacijama da drže predavanja. Tu uvijek ima nekih organizacijskih propusta kao i u bilo kojem segmentu života, ali smatram da je Mmedicinski fakultet u Splitu napravio u zadnjih možda desetak-petnaest godina strašno veliki iskorak, da je on stvarno proširio dijapazon svog rada tako da tu imate i studente stomatologije, studente na engleskom jeziku koji traže dodatni angažman od nas.

Ima li upravo Medicinski fakultet najveći dio stranih studenata u Splitu?
– To ne znam, trebalo bi pitati nekoga s fakulteta. Ali to su jako zanimljivi studenti, oni plaćaju za svoj studij. Kad držite njima predavanja onda vidite tu malu razliku, oni su jako motivirani, oni vas prekidaju, sve što im nije jasno hoće pitati. Naši to uzimaju zdravo za gotovo, kao upisao sam se pa dobro je. Jako motiviran student je i motivirajući za profesora jer onda vi puno više od sebe dajete kad imate takve slušače. Medicinski fakultet i na nivou sveučilišta u Splitu općenito i u hrvatskim razmjerima stoji sasvim dobro.

Kad ste prvi put čuli za Splitski Cvit?
– Prije nekoliko godina, ovako kroz medije. Nisam bila involvirana nego malo televizija, radio i tako. I onda sam vidjela da su to jako vrijedne žene dobivale kao Đordana Barbarić, Dijana Aničić prošle godine moja kolegica anesteziologica Ivana Buklijaš koju jako cijenim, radile smo zajedno. To je jedan dodatni segment života koji ti nije zadan samo po struci nego to baš onako izlazi iz tebe. Potreba da napraviš dobro, a da ne moraš sve naplatiti bez obzira jesi li privatnik ili nisi.

Koliko Splitski Cvit pomaže afirmaciji žena u gradu?
– Mislim da sve što na neki način apostrofira plemenitost, bilo da je to žena ili muškarac, to je dobro za zajednicu u cjelini. Položaj žene u Hrvatskoj,a posebno kod nas u Dalmaciji još uvijek ne funkcionira kako bi trebalo biti. Počevši od bilo kakvih upravljačkih pozicija, npr. ako pogledate koliko je žena na vodećim mjestima, predstojnika klinika, šefica odijela u kliničkoj bolnici. Puno nas ima titule, puno više žena upisuje medicinu, a puno više muškaraca završava na upravljačkim mjestima.

Jeli ikada ravnateljica KBC-a bila žena?
– Mislim da nije. I to su neki sitni pokazatelji. Sve ono što apostrofira vrijednost žene na ovaj ili onaj način, mislim da je vrijedno. A nama ženama humanitarni je aspekt bliži, vjerojatno zbog majčinskog instinkta i svih tih stvari koje imamo i koje dobijemo rođenjem. Mislim da bilo što što progovara kroz medije, što afirmira ženu u bilo kojem aspektu, je dobro.

Danas je takvo vrijeme da imamo malo vremena za obitelj, zbog posla i preživljavanja i u cijeloj strci ljudi zaboravljaju na zdravlje…
– To je istina. O zdravlju treba razmišljati stalno. Evo jučer sam bila u TV Jadran pa me pitala Lana Tafra, kako se sačuvati od viroza i infekcija. To vam je isto kao kad dolazi ljeto pa svi idu u teretanu u četvrti mjesec jer hoće dobro izgledati. O zdravlju brineš tako da se trudiš živjeti koliko toliko uredno. Znači da se adekvatno raznovrsno hraniš, vježbaš. To su kao parole, ali stvarno je tako. To je dugoročno ulaganje u zdravlje. E sad ću ja popiti pet litara čaja, vitamina pa ću se sačuvati, ne može tako. Jedan organizam koji puši, koji pije puno alkohola i općenito neuredno živi, to ne može. Slažem se da je ritam života nemoguć, ljudi rade dva posla da bi mogli preživjeti. Teško je sve sprovesti u djelo, ali onoliko koliko se može, pogotovo kod nas gdje imamo relativno dostupnu i zdravu hranu, imamo klimu i preduvjete da bismo mogli zdravo i lijepo živjeti. Velik dio bolesti donosi nam dugoročni stres kojemu smo izloženi svaki dan.

Ali ne i izolacijom od okoline, takvih roditelja ima i s malom djecom ili ekstremna sterilnost…
– Bože sačuvaj. Apsolutno sam protiv toga, to je nenormalno. Imunološki sustav je stvoren da dolazi u kontakt s brojnim virusima, bakterijama i razvija određenu vrstu imuniteta. Čuvanjem nekoga pod staklenim zvonom? što? Sad si ga čuvao dvije godine pa ćeš ga opet poslati u školu. Što će onda, biti stalno bolestan?! To je totalno pogrešno. Truditi se živjeti normalno. Djeca se međusobno izmjenjuju za bakterije, viruse i parazite isto tako i sa životinjama. Više ti vrijedi sat vremena maženja psa ili mačke nego rizik da ćeš dobiti neki parazit od njega. Pa što i da dobiješ, riješit će se i to na neki način.

Kvazi znanstvene metode koje nas svugdje preplavljuju. Medicina je jako na udaru, imamo cijele pokrete, primjerice, protiv cijepljenja djece. Kako se oduprijeti opasnom trendu?
– To je vrlo teško jer ljudi kad uđu u medicinsku ustanovu, očekuju da napravite sve da oni uđu bolesni, a izađu zdravi. Ako ste u tome zakazali, odmah ne valjate i odmah je katastrofa. Ima nekih bolesti koje ne možete tako izliječiti. Kad dolazite kod nekog recimo alternativnog stručnjaka, sve je napravio, ali mi nije uspio pomoći. To je ta razlika u percepciji ljudi. Znači mi smo apsolutno odmah neuspješni, a ovi su apsolutno pozitivni. To je prvo, ovisno o tome kakve rezultate očekujemo. Smatram da danas ima puno stvari koje mi možemo naučiti od onih naših starih, znači ja nisam protiv toga da se koriste određeni biljni preparati, to se godinama koristilo. Na tome su bazirani naši brojni antibiotici i brojni lijekovi. Dakle apsolutno sam za to da za ono zašto postoje kliničke studije, dokazi da pomaže,ide u primjenu. Za cijepljenje sam definitivno. Godinama smo se cijepili, djecu smo cijepili, imali smo klasični kalendar cijepljenja i maksimum kombinacija bi bio recimo 3 – danas imate 5u1, 6u1 i 20u1. Meni se čini da je zbunjujuće za imunološki sustav kad ga odjednom natrpaš. Ali ne možeš nikako reći da sva ta djeca koja su cijepljena imaju autizam. I prije smo se cijepili pa nije bilo autizma u tolikoj mjeri. Moram reći što se autizma tiče, u mojih 20 godina rada sam vidjela 3-4 autistične djece. Sada, u zadnjih 5 godina vidim jedno mjesečno i to u privatnoj ambulanti. Nešto se tu dogodilo, to ne može biti samo radi cijepljenja. slijediti regularni kalendar cijepljenja da bismo izbjegli ovo što se događa u skandinavskim zemljama već nekoliko godina i sada u Srbiji da imamo epidemije ospica.

Autor: Tekst & foto: RADE POPADIĆ
Preuzeto sa portala: www.dalmacijadanas.hr