Oduvijek je bila odlikašica, i to ona vrsta s prosjekom ocjena od 5, 0. Osnovnu školu završila je u Trogiru, a potom i splitsku Realku, sadašnju V. gimnaziju Vladimir Nazor.

– Učenje mi nikada nije bilo teško. Jako brzo memoriram podatke, mogu učiti za stolom, na podu, čak i u maloj tuš kadi, što se i događalo kada sam spremala stručni ispit. U to doba sam sa suprugom i malom kćerkicom Mijom živjela smo u stanu od 33 kvadrata, a pošto učim naglas morala bih se zatvoriti u kupaonicu – prisjeća se naša sugovornica.

Željka Roje diplomirala je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – Studij u Splitu 1992. godine. Medicinski fakultet još nije bio sastavnica Sveučilišta u Splitu, ali je, napominje ona, vrlo brzo zahvaljujući iznimnom trudu nekih dragih i upornih profesora postao dio splitske sveučilišne obitelji i jedna od njenih perjanica.

UČENJE I RAD

Fakultet je bio zanimljiv i izazovan, posebno na kliničkim predmetima koji traže povezivanje prethodno naučenog i integraciju u vlastiti sustav promišljanja i intuicije. Odmah na prvoj godini studija upoznala je svoga supruga, prof.dr. Damira Roju, i to je bio početak njihovog zajedničkog putovanja; stručnog i životnog.

– Jedno drugome smo bili stalna potpora i referentna osoba kako, koliko i na koji način učiti, naučiti i prezentirati svoje znanje, što je s obzirom na naše kriterije bilo, kako to sada sagledavam, pretjerano detaljno. Oboje smo diplomirali u roku, a kao apsolventi smo se vjenčali i dobili kćerkicu. Bila je ratna 1991. Uvijek mi je žao što su mi se tako divne stvari dogodile u tuzi, neimaštini, strahu za život koji tek nastaje – spominje se dr. Roje.

Na upit koji su joj profesori tijekom studija ostavili najdublji trag, ima spremne odgovore.
– Definitivno karizmatični profesor Matko Marušić na pretklinici i profesor Zvonko Rumoldt na klinici. Neki ljudi jednostavno imaju dar prenijeti znanje, a neki nemaju. I to čini razliku. Osim toga, dobar si predavač ako govoriš o onome što živiš i što radiš svaki dan, a ne o onome što si samo negdje pročitao i naučio napamet. Dinamičan i zanimljiv predavač održava atmosferu u grupi, djeluje poticajno, potkrepljuje ono što iznosi primjerima iz prakse… – drži dr. Roje, a nije zaboravila spomenuti ni njezinoga mentora na diplomskom radu, prerano preminulog prof. Radovana Vidovića koji ju je, sjeća se sa zahvalnošću, naučio kao napisati znanstveni rad i kako razlučiti važno od nevažnog.

Zanimalo nas je kako se odlučila za ORL specijalizaciju, je li to baš bila njezina želja. Tvrdi da nije. Bilo je to, podsjeća, ratno vrijeme i specijalizacije su se dobivale “na kapaljku“.
– Usprkos prosjeku ocjena od 4,96 i objavljenom diplomskom radu u indeksiranom časopisu, čak šest godina sam se bezuspješno natjecala na razne specijalizacije, ali bez rezultata. Danas je to puno pravednije i lakše. U međuvremenu sam radila po cijeloj županiji: Muć, Klis, Vranjica, Mravince, Kučine, Dugopolje, ambulante u Splitu, između ostalog i u ambulanti u Staračkom domu u Vukovarskoj i Lovretu, predavala sam u srednjoj Medicinskoj školi…

Bilo je to jako teško razdoblje i udarac na moj ego. Kako to? Sve sam napravila kako treba: odlične ocjene, diplomirala u roku, i u jedinoj bolnici u Splitu za mene nema mjesta? A gdje god sam bila na stažu svi su me tapšali i govorili “joj, kad bi ti mogla ovdje ostati!“ – prisjeća se teških početaka i priznaje da joj je to kao mladoj osobi punoj ambicija i elana bilo teško razumjeti i prihvatiti. Razočaravajuće “povratnice“ dokumentacije priložene na natječaj bile su joj noćna mora.

– I onda je došla 1998. i prof. Ivo Glunčić i ORL odjel KBC Split su organizirali Kongres hrvatske otorinolaringologije s međunarodnim sudjelovanjem i trebao je netko tko tečno govori engleski i služi se računalom. To je danas normalno znati, ali tada nije bilo. Prema preporuci otišla sam na razgovor kod prof. Glunčića i počela volontirati u travnju 1998. godine. U rujnu sam postala “sekundarac“, a u siječnju 1999. dobila specijalizaciju i zaljubila se u otorinu koja je izvanredan spoj konzervativne i kirurške struke i u potpunosti odgovara mom temperamentu – otkriva dr. Roje.

Čim je položila specijalistički ispit, postala je i asistent na Katedri za otorinolaringologiju, a nakon doktorata znanosti i docenture zamjenik voditelja katedre i tajnik. U istom takvom svojstvu je otišla iz KBC-a Split raditi u privatnu kliniku. Bilo je to 2013. i bila je svjesna da ne može zadržati kumulativni radni odnos, iako joj nije jasno zašto je propis takav, ali se nadala normalnoj satnici i radu sa studentima, jer jako voli taj posao.
Nastavila je predavati na Studiju na engleskom jeziku i izbornoj nastavi iz Medicine spavanja, a usto radi i kao međunarodni edukator o radiofrekvencijskoj kirurgiji glave i vrata u Londonu, Mariboru, Indiji, Estoniji i Norveškoj, čak jednom davno i u kineskom Wuhanu, gradu koji će zauvijek ostati upamćen kao izvor koronavirusa.

VELIKI JAVNI ANGAŽMAN

Mentorica je 20 diplomskih radova studentima medicine, na dvije doktorske disertacije, redovito publicira znanstvene članke u suradnji s kolegama, dakle, radi kao i kada je bila u bolnici. Za sebe tvrdi da nije klasični privatnik, već bolnički liječnik i edukator po vokaciji.
Da imam potrebu educirati, dokazuje i njezin veliki javni angažman. Oduvijek je, kaže, smatrala kako je edukacija najvažnija u prevenciji i liječenju bolesti. To se pokazalo i sada u vrijeme COVID-19 pandemije. Edukacija se, smatra ona, ne odnosi samo na medicinske profesionalce, već i na laike.

– Nije dovoljno biti samo profesor na Medicinskom fakultetu i poučavati studente i medicinske sestre, već treba poučiti “običnog čovjeka” kako se brinuti o vlastitom zdravlju i zdravlju najmilijih. Tako sam počela pisati priručnike za roditelje o “vrućim“ ORL temama koje muče njihovu djecu. Bila sam svjesna da je u svijetu napisano puno raznih ambicioznih priručnika, ali ciljani savjeti o jednom malom segmentu prilagođeni lokalnim uvjetima i okolnostima, temperamentu i karakteru stanovnika uvijek nađu svoje čitače i slušače – smatra dr. Roje.

To je ujedno bio i razlog zbog kojeg je napisala prvu brošuricu “Mama, boli me uho!“. Nakon što su je pročitale i razumjele prijateljice i susjede koje nisu “medicinarke”, priručnik je mogao u tisak. I onda je krenulo dalje s tonzilama, s nosom, grloboljom, alergijama, nosnom sluznicom…
Reakcije ljudi na njezine edukativne brošure su uistinu odlične, a sada priprema i knjigu koja bi to sve objedinila i uključila još neke zanimljive teme iz dječje otorinolaringologije.

– Moja je želja bila da svaka mama u našem gradu ili županiji na prvom pregledu u pedijatra dobije ovu knjižicu koja bi joj bila vodič kroz Scile i Haribde respiratornih infekcija i problema u djece. Ali, nekako nije bilo sluha za tu ideju pa sam to riješila na drugi način i nadam se da ćemo do kraja godine imati knjižicu u rukama. Pandemija nam je malo poremetila planove i presložila prioritete, ali vraćamo se polako u svakodnevicu i idemo dalje – optimistična je naša sugovornica.

A na istom tragu su i edukacijski amaterski video klipovi koje su njezin suprug i ona snimali u vrijeme totalnog lockdowna. Naime, odlukom Kriznog stožera sve privatne ambulante su prestale raditi 20. ožujka 2020. i osjećala se, kaže, beskorisno s ogromnim teretom moralne odgovornosti zbog nečinjenja ničega!

– Pa cijeli svoj vijek sam trenirana liječiti ljude, pomagati kad je najteže i sad kad je takva ugroza tu među nama ja stojim kući! I ne radim NIŠTA! A to je respiratorni virus! I ja sam respiratorni doktor! S ogromnim iskustvom rada s takvim bolesnicima. I zato sam nakon nekoliko dana u dogovoru sa suprugom nazvala prof. Julija Meštrovića, ravnatelja KBC Split i stavila se na raspolaganje u respiracijski centar ako bude potrebe.

Njegova reakcija mi je potvrdila ispravnost odluke i umirila savjest. Već sutra su krenule pripreme za videa pod sloganom “Ostani kući i nešto nauči!“ čiji je cilj bio približiti neka stanja i bolesti iz otorinolaringologije, poučiti ljude samopomoći kako bi što manje išli u KBC Split i na taj način čuvali sebe i svoje obitelji i, naravno, kolege koje su bile zatrpane poslom u novim neprirodnim uvjetima – prepričava dr. Roje.

POTICAJNA SREDINA

Reakcije su bile odlične: preko 10 000 pregleda za svaki video na Facebook stranici “ORL ordinacija Željka Roje”, riječi zahvale i ohrabrenja koje je dobivala bile su pravi znak da je odradila odličan posao.
Upitali smo je i kakvi su današnji studenti. Kaže da su puno samosvjesniji od njezine generacije: točno znaju svoja prava i obveze, izravniji su u iskazivanju svojih želja, mobilniji… A za Medicinski fakultet Sveučilišta u Splitu će reći kako je to izuzetno produktivna, poticajna sredina u kojoj se vrijedni i ambiciozni mogu prepoznati i napraviti razliku.

– Broj produciranih znanstvenih radova, uspješnost naših mladih kolega u inozemstvu i prenošenje i nesebično dijeljenje znanja u matičnoj ustanovi daju širinu i pečat cijelom Sveučilištu u Splitu. Pa i sam rektor je s Medicinskog fakulteta, zar ne? – poentira dr. Roje.
Davno su prošla vremena kad su medicinari znali samo medicinu! Danas su to, kaže dr. Roje, kompletne osobe, društveno osviještene, s brojnim interesima i uspjesima u raznim poljima, glazba, sport, inovatorstvo…

– Pravilnim poučavanjem dobijete mogućnost utjecaja na mlade ljude, na generacije koje dolaze. Zato treba biti dostupan, jednostavan, graditi autoritet na znanju, a ne na sili. Stoga profesori moraju biti naši najbolji ljudi kako bi pomogli u stvaranju i oblikovanju još boljih i sretnijih ljudi i budućih kolega. Profesori moraju biti otvoreni promjeni stavova i razmišljanja sukladno novim znanstvenim dostignućima i istraživanjima, posebno u medicini i zaboraviti na dogmatski pristup kakvom smo u puno navrata svjedočili tijekom školovanja. Trebaju i sami stalno učiti, biti otvoreni za razmjenu iskustava i znanja i biti dio akademske zajednice u pravom smislu riječi – poentira je dr. Roje i za kraj čitateljima Universitasa poklonila citat Richarda Bacha:
”Najprostija pitanja su i najteža pitanja. Gdje si došao na svijet? Gdje ti je dom? Kamo ideš? Što radiš? Razmisli o tome, ponekad, i gledaj kako se odgovori mijenjaju.“

Strast za rukometom i novinarstvom

Tijekom školovanja, Željka Roje je u životu imala i puno drugih interesa koji su je, kako kaže, okupirali više i od škole: rukomet i novinarstvo na prvom mjestu.
– Trenirala sam rukomet od svoje desete do dvadesete godine. Svakodnevni treninzi, utakmice vikendom, pripreme za novu sezonu… to te nauči disciplini, boljoj organizaciji vremena, nauči te da se nosiš s porazima i pobjedama i da ih dijeliš s ostatkom ekipe. Neprocjenjivo! – tvrdi ona.

PIŠE DIANA BARBARIĆ
2. lipnja 2020. – 14:46
Izvor: Slobodna Dalmacija